Objavljeno Komentiraj

Crtica, sasvim osobna, povodom odlaska Radoslava Katičića 10. kolovoza 2019.

Osvrt mr. sc. Krešimira Krnica, višeg predavača na Katedri za indologiju Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i urednika u Ibis grafici u povodu smrti akademika Katičića.

Fotografija: Paun Paunović/ CROPIX/ www.jutarnji.hr

Radoslava Katičića upoznao sam nekoliko puta, na više različitih načina. Prvi put kao student indologije sredinom 80-ih prošlog stoljeća. Njegova Stara indijska književnost bila je onda, a ostala je to sve do danas, jedan od temeljnih priručnika za sve one koji se pokušavaju uputiti u indijsku kulturu i književnost. Bio je to susret u kojemu nisam upoznao osobu, nego autora, autora kristalno jasnog stila i sposobnosti razumljivog objašnjavanja koja je svojstvena samo ljudima koji uistinu dubinski razumiju ono o čemu pišu. Drugi put upoznao sam ga kao predavača, kada je krajem osamdesetih i početkom devedesetih, premda već dugo vodeći bečku slavistiku, počeo u redovitim ciklusima dolaziti na naš (i svoj matični) Fakultet, iznoseći nam nove spoznaje o pretkršćanskoj slavenskoj mitologiji do kojih je došao uspoređujući predaje čitavog niza slavenskih i baltičkih naroda, začinjavajući sve to još i usporednicama iz klasične (zapadne i indijske) filologije. Bilo je to jedinstveno iskustvo i zbog činjenice što sam imao prilike slušati predavača koji je umio na živ i zanimljiv, gotovo dramatičan način prenijeti upravo ono što sâm istražuje i u čemu daje originalan doprinos. Iskustvo slušanja nečega što se nije nigdje drugdje takvo i tako izneseno moglo čuti ni naučiti. Iskustvo je bilo još snažnije zbog činjenice da smo mi koji smo bili studenti ili novaci na Fakultetu jedva pronalazili mjesta u dvorani od mnoštva profesora koji su došli slušati ono što Katičić ima reći. I svi su slušali. U tišini kakvu rijetko kada možete čuti u većim dvoranama Filozofskoga fakulteta. Susretali smo se odonda povremeno na nekim zajedničkim druženjima, ali u najužem krugu oko njega uvijek su bili stariji kolege, a nama mlađima uglavnom se činilo da je primjerenije da iz prikrajka poslušamo o čemu mudre glave govore. Kada sam konačno treći put upoznao Radoslava Katičića, shvatio sam koliko je to bilo krivo i koliko je naše pomalo paralizirajuće strahopoštovanje bilo pogrešno. A treći put upoznao sam ga, ili bolje reći, konačno smo se upoznali 2007., kada smo zahvaljujući angažmanu i organizacijskom aranžmanu neumornog etnologa i kulturnog antropologa Tome Vinšćaka, započeli rad na knjizi Božanski boj, za koju još nismo znali da će postati prva u nizu od pet knjiga s istim podnaslovom Tragovima svetih pjesama naše predkršćanske starine. Tako sam se ja uistinu upoznao s velikim Radoslavom Katičićem, akademikom, članom više svjetskih znanstvenih akademija, autorom kojeg sam rado čitao i slušao. I još se sjećam prvog maila koji smo nakon toga izmijenili. U kojemu mi se taj čovjek, prema kojem sam osjećao izuzetno poštovanje i pred kojim smo se, uistinu, kada se povela rasprava o jezičnim, kulturnim, povijesnim, književnim temama, svi osjećali mali i neznatni, obratio sa “Ti“. I napisao: i neka tako bude među nama dvojicom. Osjetio je čovjek s kim ima posla i znao je da će tako biti lakše. Postali smo tako, ne samo autor i urednik, već u neku ruku i prijatelji. Naravno, kao što sam i napisao gore, bio je to uvijek  “Ti” pisan upravo tako, velikim početnim slovom. Tijekom rada na prve četiri knjige iz spomenutog niza, proveli smo nebrojene sate zajedno, što raspravljajući o tehničkim pojedinostima, što o načinima predstavljanja, o putovanjima koja bi još trebalo učiniti da se neke stvari potkrijepe. I tu se Radoslav pokazao kao izuzetno susretljiv i zahvalan autor. Uvijek bi pomno saslušao prijedloge tehničke prirode i uglavnom ih uvijek prihvatio. Znam da je bio pretrpan obvezama i svaki put kada bi došao u Zagreb, svi su ga željeli vidjeti – kolege s Fakulteta, članovi Matice, akademici, drugi nakladnici, novinari radija i televizije. Uistinu su ga znali rastrgati na sto strana. Ipak, uvijek, ali baš uvijek, našao je vremena da se nađemo u ugodnoj atmosferi nekog od naših standardnih punktova (Pri Zvoncu, Jordanovački vuglec, Dva goluba…). Uvijek je te susrete organizirao Tomo Vinšćak i nalazili bismo se tako nas trojica i vrlo često još i profesor Vito Belaj, etnolog Damir Zorić, a povremeno i još tkogod od starijih ili mlađih kolega – akademika, članova Matice, kolega s Fakulteta. I sa svakog takvog susreta čovjek je odlazio ispunjeniji i, jednostavno, pametniji. Daleko od toga da bi Radoslav na tim susretima podučavao. Ne, bili su to razgovori u kojima bi on kroz razgovor znao odgovoriti na naša pitanja, poslušati naše prijedloge koji su se ticali odlazaka na skupove i gostovanja u sklopu predstavljanja knjiga. Ali iz načina na koji je on oblikovao svoje odgovore moglo se uvijek nešto naučiti i o samoj temi i o tome kako treba odgovarati. A Radoslav je bio takav da je unatoč svome nevjerojatnom znanju koje me uvijek fasciniralo (i ne samo mene) i nevjerojatnoj količini podataka koje je do detalja držao u glavi i bez napora ih izvlačio kad kod su bili korisni da se nešto razumije, dakle unatoč tom nevjerojatnom enciklopedijskom znanju, znao je, ako je tako bilo, reći jednostavno: “Ja to ne znam“. Ili završiti izvođenje neke hipoteze riječima: “…toliko znam i toliko mogu znati na temelju onoga što sam istražio. Preko toga ne znam. Da bi se znalo više, trebalo bi istražiti još to i to…” Silno sam cijenio tu njegovu iskrenost i spremnost da nas poduči primjerom da nije nevolja nešto ne znati, već nemati mudrosti da se to prizna.

Nedostaju mi ta naša druženja, već dugo, već otkako je prije šest godina prerano otišao i Tomo, a osobito i posljednjih godina otkako je i Radoslav, narušena zdravlja, sve rjeđe, dolazio u Zagreb.

Čuli smo se sve to vrijeme kada je bila prilika telefonom, osobito još dok smo radili posljednju knjigu Naša stara vjera, koja je velikim dijelom nastala zahvaljujući Radoslavovu sinu Natku Katičiću, koji je zapisivao što mu je otac diktirao iz bolesničke postelje u trenucima kada nije bio sposoban sam tipkati. Silno je htio dovršiti tu knjigu i uspio je. Na radost i blagodat svih nas.

Opraštam se od njega potiho, evo već više od tjedan dana. Pišem ovo u Smokvici, onoj krmpotskoj, tek koji kilometar od Klenovice, jednog od prvih terena na koji sam išao s Radoslavom i profesorom Vitom Belajem. Organizirao je to, kao i obično, Tomo Vinšćak. Pošli smo na poluotok Veles odnosno u uvalu Žrnovnica s njegove južne strane. I dan nam je tako prošao u razgovoru o Velesu i Perunu, žrvnjevima, mlinovima, o Velesovim obličjima. Popili smo pritom nas četvorica u Klenovici na samom sjevernom rubu sela koji gleda dolje na tu uvalu prigodno čašu vina koje je Tomo brižno donio u termo omotaču skroz od Zagreba, kako bismo obilježili uspješan kraj naše male jednodnevne ekspedicije. A onda smo stali na povratku u šumi na Ravnom na pola puta između Novog i Fužina, kako bismo se okrijepili u Vagabundinoj kolibi prije povratka u Zagreb. Kada smo krenuli iz Vagabunde bio je već sumrak. I svega nekih 2-3 kilometra dalje na šumskoj cesti pred Tominim džipom stvori nam se medvjedica s dva medvjedića. Bio je uistinu fascinantan prizor. Stali smo nekih desetak metara od impresivne zvijeri i osupnuti gledali kako medvjedica gotovo kao neki prometnik zaustavlja promet i propušta svoju djecu da sigurno prijeđu cestu. A onda i sama zamakne za njima uz šumsku strminu. Ostali smo još neko vrijeme sjediti mirno u automobilu, a onda polako krenuli dalje. Radoslav je ubrzo zadrijemao na sjedalu, a onda se naglo prenuo iz sna i samo rekao: “Pa to se nama Veles ukazao!” I utonuo dalje u misli, razmišljajući valjda kako da ovu zgodu uklopi u članak koji je već sigurno imao u glavi o Velesu i vodi koja šiklja iz stijene u Žrnovnici.

Nedostajat će nam. Svima nama koji smo ga poznavali i našoj kulturi općenito. Nedostajat će i onima koji su s njime polemizirali, jer takvog para u raspravi teško će više pronaći.

Sa sjetom gledam na činjenicu da nećemo više čitati njegovih novih tekstova, ali istovremeno sa zahvalnošću za ono što je napravio i što nam je ostavio. I biti će kroz to još dugo dio nas. Hvala mu.    

Objavljeno Komentiraj

Slikovnice za ljetni odmor

Donosimo vam još jedan kratki, ali slatki pregled slikovnica i dječjih knjiga koje su idealne za ljeto i u kojima možete uživati čitajući djeci ili s djecom.

Kestutis Kasparavičius (tekst i ilustracije): Podvodna priča

Poznati litavski pisac i ilustrator za djecu Kestutis Kasparavičius u knjizi Podvodna priča odvodi nas pod vodu gdje osam veselih ribica uz pomoć Hobotnice uređuje more koje je poslije oluje ostalo u neredu. Riječ je o još jednoj duhovitoj i neobičnoj priči osebujnog autora čiji je stil prepoznatljiv diljem svijeta, a svaka njegova priča plijeni pažnju čitatelja svih generacija. Podvodna priča jedna od šest knjiga namijenjenih školskom uzrastu koje su uvršteni u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica 2019./20.

Julia Donaldson, ilustrirao Axel Scheffler: Pužica kitova družica

Znatiželjna pužica koja živi na hridi kraj mora silno želi vidjeti svijet. Želja će joj se ostvariti zahvaljujući grbavom kitu koji joj ponudi prijevoz i avantura može početi. Na putu će ih dočekati očaravajući prizori i nepregledna prostranstva, sve do trenutka kada se kit nasuče na obali. Lako pamtljivi stihovi Julije Donaldson i fantastične ilustracije Axela Schefflera, oduševit će vas u svevremenskoj priči Pužica kitova družica koja govori o prijateljstvu, hrabrosti i važnosti očuvanja prirode.

Julian Tuwim, prepjevao Enes Kišević, ilustrirala Valentina Supanz Marinić: Gospodin Mališkijević Malicki i kit

Enes Kišević prema prijevodu Jasmina Novljakovića prepjevao je jednu od najpoznatijih pjesama velikana poljske književnosti Juliana Tuwima, Gospodin Mališkijević Malicki i kit. Tuwim u pjesmi na vedar i duhoviti način oslikava lik simpatičnog gospodina Mališkijevića koji putuje u orahovoj ljusci i na putu susreće golemu morsku neman. Dopadljive ilustracije mlade akademske slikarice Valentine Supanz Marinić nadovezuju se na komičnu notu teksta čini tako umjetnički zaokruženu tekstualno-slikovnu cjelinu.

Tamara Bakran, ilustrirala Margareta Peršić: Ruša je slutila

Tamara Bakran stvorila je lik divne, maštovite i znatiželjne djevojčice Ruše koja se jednog jutra probudila i slutivši pustolovinu koja je čeka krenula iz kuće. Na putu je srela brojne zanimljive životinje i mistična bića koje je oslikala poznata ilustratorica, lutkarica i pripovjedačica Margareta Peršić. Ova nježna i bajkovita priča osim literarne i umjetničke, u sebi nosi i edukativnu vrijednost jer djecu potiče na usvajanje novih znanja. Slikovnica Ruša je slutila nalazi se na listi knjiga za vrtićku dob koje su dio projekta poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica 2019./20.

Objavljeno Komentiraj

Romi u Drugom svjetskom ratu – istraživanje romskog stradavanja

Zanemarivanje romskih žrtava u Drugom svjetskom ratu u Europi još uvijek je tema koju su mnoge europske države, a posebice one unutar čijih su se granica događala stradavanja romskog manjinskog stanovništva, prepustile zaboravu.

Trebalo je proći gotovo dvadeset godina od kraja Drugog svjetskog rata da stradavanju Roma u ratu postane predmet istraživanja znanstvene zajednice. Prva sveobuhvatnija djela nastaju tek nakon 1960. godine, a u Hrvatskoj i susjednim državama navedena se tematika smatra i dalje nedovoljno istraženim područjem.

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta obilježava se 2. kolovoza kao dan sjećanja na 2.897 ubijenih Roma u koncentracijskom logoru Auschwitz na inicijativu Udruge za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara” i Romskog nacionalnog vijeća.

U pokušaju da se javnosti prikaže na koji se način postupalo s Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ibis grafika je u razdoblju od 2003. do 2009. godine objavila tri sveska djela Romi u Drugom svjetskom ratu, te knjige Romi u Europi i Romi – interdisciplinarni prikaz u kojima autori na osnovu iscrpnih istraživanja daju sveobuhvatan uvid u život romskog naroda.

Ian Hancock: Sindrom parije – priča o ropstvu i progonu Roma

Ian Hancock je marginalac. Poput svih romskih intelektualaca, morao je živjeti razapet između parijskog statusa svojeg naroda te prihvaćanja dominantne kulture kojoj je teško predočiti si nakazu poput školovanog Cigana. Opisuje se kako se neromska društva s predrasudama ophode s Ciganima, objašnjava se podrijetlo protuciganstva u povijesti i njegova nastavka u sadašnjosti. Sindrom parije – priča o ropstvu i progonu Roma poticaj je daljnjem razvoju hrvatske romologije te kvalitetnijem shvaćanju i priznavanju posebnosti romskog stanovništva. 

Frank Sparing, Herbert Heuss, Karola Fings: Od “rasne znanosti” do logora – Romi u II. Svjetskom ratu (1.dio)

Od “rasne znanosti” do logora – Romi u II. Svjetskom ratu zbornik je od tri dijela. Prvi dio nastoji pružiti šire razumijevanje progona Roma u nacističkoj Njemačkoj s osvrtom na njihov položaj u Njemačkom carstvu i Weimarskoj republici. Analizira se način na koji su se državne institucije odnosile prema Romima i Sintima što je vidljivo u njihovom donošenju antiromskih zakona i odredbi kojima se omogućio njihov rasno-nasilni progon.

Donald Kenrick (ur.): U sjeni svastike Romi u II. svjetskom ratu (2. dio)

U sjeni svastike Romi u II. svjetskom ratu drugi je svezak ovog niza koji se bavi progonom Roma i Sinta u nekim zemljama koje je okupirala Njemačka ili njene fašističke saveznice. Kvalitetan zbornik radova pruža temeljitu sliku nekih vidova genocida Roma, donosi upozorenje da moramo biti oprezni i protiv svakog ponovnog oživljavanja ideja određenih skupina.

Donald Kenrick (ur.): Završno poglavlje Romi u Drugom svjetskom ratu (3. dio)

Treći dio niza o Romima u Drugome svjetskom ratu, pod naslovom Završno poglavlje, podijeljen je na dvije velike cjeline: Polja smrti – koji se bavi razdobljem uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata i podatke pružaju žrtve rata te Posljedice – razmatranje načina na koji Nijemci i ostali shvaćaju holokaust nad Romima i sjećaju ga se.

Jean- Pierre Liegeois: Romi u Europi

Objavljivanje knjige Romi u Europi, za koju se ideja rodila još početkom osamdesetih, bilo je  jedna od prvih konkretnih europskih inicijativa kojima je cilj bio da se poboljša poznavanje romskih zajednica i način na koji se na njih gleda i na koji se s njima postupa. Jean- Pierre Liegeois u knjizi nudi sveobuhvatan prikaza položaja romske zajednice u Europi pozivajući se na brojna europska i nacionalna izvješća. Intencija knjige je da ponudi čitateljima globalni pristup ovoj temi, istovremenu uzimajući u obzir povijesne, kulturne i političke činjenice.

Diane Tong (ur.): Romi – interdisciplinarni prikaz

Romi – interdisciplinarni prikaz djelo je pisano bez predrasuda i daje vrlo cjelovit uvid u život romskog naroda. Knjiga je podijeljena u sedam cjelina unutar kojih autori, Romi i ne-Romi, mahom doktori znanosti kojima je svima zajedničko dugotrajno bavljenje Romima, daju savjete na koji način treba pristupiti proučavanju Roma. Raspravlja se o politici, društvenim promjenama, povijesti, jeziku, obrazovanju, scenskoj umjetnosti, ustroju društva i naposljetku o predodžbama o “ciganima”.

Objavljeno Komentiraj

NOVO U PONUDI – Divovsko Skakutalo, Julia Donaldson

Iz pera omiljene spisateljice za djecu, Julije Donaldson, stiže najnovija slikovnica za najmlađe – Divovsko Skakutalo!

Divovsko Skakutalo

Priča govori o Zecu koji je jednog dana doskakutao do svoje jazbine, kada iz nje začuje strašan povik:

“Ja sam
DIVOVSKO SKAKUTALO
i strašan sam,
ne baš malo!”

Prestrašenom zecu pomoći će mačka, medvjed i slon kako bi otkrili tko je uljez, ali i oni će ustuknuti pred tajanstvenim, gromkim glasom.

Tko je Divovsko Skakutalo i je li uistinu tako strašno kako se čini?

Najnovija knjiga Julije Donaldson stvorena je za čitanje naglas. Oduševit će vas humorom i lakopamtljivim rima koje upotpunjuju predivne ilustracije nagrađivane ilustratorice Helen Oxenbury.

Naručite slikovnicu Divovsko Skakutalo po promotivnoj cijeni od 90,00 kn (+ troškovi poštarine) već danas putem naše web-trgovine. Akcija je vremenski ograničena i traje do 22. srpnja 2019.