Autor: kreso

Osvrt mr. sc. Krešimira Krnica, višeg predavača na Katedri za indologiju Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i urednika u Ibis grafici u povodu smrti akademika Katičića.

Radoslava Katičića upoznao sam nekoliko puta, na više različitih načina. Prvi put kao student indologije sredinom 80-ih prošlog stoljeća. Njegova Stara indijska književnost bila je onda, a ostala je to sve do danas, jedan od temeljnih priručnika za sve one koji se pokušavaju uputiti u indijsku kulturu i književnost. Bio je to susret u kojemu nisam upoznao osobu, nego autora, autora kristalno jasnog stila i sposobnosti razumljivog objašnjavanja koja je svojstvena samo ljudima koji uistinu dubinski razumiju ono o čemu pišu. Drugi put upoznao sam ga kao predavača, kada je krajem osamdesetih i početkom devedesetih, premda već dugo vodeći bečku slavistiku, počeo u redovitim ciklusima dolaziti na naš (i svoj matični) Fakultet, iznoseći nam nove spoznaje o pretkršćanskoj slavenskoj mitologiji do kojih je došao uspoređujući predaje čitavog niza slavenskih i baltičkih naroda, začinjavajući sve to još i usporednicama iz klasične (zapadne i indijske) filologije. Bilo je to jedinstveno iskustvo i zbog činjenice što sam imao prilike slušati predavača koji je umio na živ i zanimljiv, gotovo dramatičan način prenijeti upravo ono što sâm istražuje i u čemu daje originalan doprinos. Iskustvo slušanja nečega što se nije nigdje drugdje takvo i tako izneseno moglo čuti ni naučiti. Iskustvo je bilo još snažnije zbog činjenice da smo mi koji smo bili studenti ili novaci na Fakultetu jedva pronalazili mjesta u dvorani od mnoštva profesora koji su došli slušati ono što Katičić ima reći. I svi su slušali. U tišini kakvu rijetko kada možete čuti u većim dvoranama Filozofskoga fakulteta. Susretali smo se odonda povremeno na nekim zajedničkim druženjima, ali u najužem krugu oko njega uvijek su bili stariji kolege, a nama mlađima uglavnom se činilo da je primjerenije da iz prikrajka poslušamo o čemu mudre glave govore. Kada sam konačno treći put upoznao Radoslava Katičića, shvatio sam koliko je to bilo krivo i koliko je naše pomalo paralizirajuće strahopoštovanje bilo pogrešno. A treći put upoznao sam ga, ili bolje reći, konačno smo se upoznali 2007., kada smo zahvaljujući angažmanu i organizacijskom aranžmanu neumornog etnologa i kulturnog antropologa Tome Vinšćaka, započeli rad na knjizi Božanski boj, za koju još nismo znali da će postati prva u nizu od pet knjiga s istim podnaslovom Tragovima svetih pjesama naše predkršćanske starine. Tako sam se ja uistinu upoznao s velikim Radoslavom Katičićem, akademikom, članom više svjetskih znanstvenih akademija, autorom kojeg sam rado čitao i slušao. I još se sjećam prvog maila koji smo nakon toga izmijenili. U kojemu mi se taj čovjek, prema kojem sam osjećao izuzetno poštovanje i pred kojim smo se, uistinu, kada se povela rasprava o jezičnim, kulturnim, povijesnim, književnim temama, svi osjećali mali i neznatni, obratio sa “Ti“. I napisao: i neka tako bude među nama dvojicom. Osjetio je čovjek s kim ima posla i znao je da će tako biti lakše. Postali smo tako, ne samo autor i urednik, već u neku ruku i prijatelji. Naravno, kao što sam i napisao gore, bio je to uvijek  “Ti” pisan upravo tako, velikim početnim slovom. Tijekom rada na prve četiri knjige iz spomenutog niza, proveli smo nebrojene sate zajedno, što raspravljajući o tehničkim pojedinostima, što o načinima predstavljanja, o putovanjima koja bi još trebalo učiniti da se neke stvari potkrijepe. I tu se Radoslav pokazao kao izuzetno susretljiv i zahvalan autor. Uvijek bi pomno saslušao prijedloge tehničke prirode i uglavnom ih uvijek prihvatio. Znam da je bio pretrpan obvezama i svaki put kada bi došao u Zagreb, svi su ga željeli vidjeti – kolege s Fakulteta, članovi Matice, akademici, drugi nakladnici, novinari radija i televizije. Uistinu su ga znali rastrgati na sto strana. Ipak, uvijek, ali baš uvijek, našao je vremena da se nađemo u ugodnoj atmosferi nekog od naših standardnih punktova (Pri Zvoncu, Jordanovački vuglec, Dva goluba…). Uvijek je te susrete organizirao Tomo Vinšćak i nalazili bismo se tako nas trojica i vrlo često još i profesor Vito Belaj, etnolog Damir Zorić, a povremeno i još tkogod od starijih ili mlađih kolega – akademika, članova Matice, kolega s Fakulteta. I sa svakog takvog susreta čovjek je odlazio ispunjeniji i, jednostavno, pametniji. Daleko od toga da bi Radoslav na tim susretima podučavao. Ne, bili su to razgovori u kojima bi on kroz razgovor znao odgovoriti na naša pitanja, poslušati naše prijedloge koji su se ticali odlazaka na skupove i gostovanja u sklopu predstavljanja knjiga. Ali iz načina na koji je on oblikovao svoje odgovore moglo se uvijek nešto naučiti i o samoj temi i o tome kako treba odgovarati. A Radoslav je bio takav da je unatoč svome nevjerojatnom znanju koje me uvijek fasciniralo (i ne samo mene) i nevjerojatnoj količini podataka koje je do detalja držao u glavi i bez napora ih izvlačio kad kod su bili korisni da se nešto razumije, dakle unatoč tom nevjerojatnom enciklopedijskom znanju, znao je, ako je tako bilo, reći jednostavno: “Ja to ne znam“. Ili završiti izvođenje neke hipoteze riječima: “…toliko znam i toliko mogu znati na temelju onoga što sam istražio. Preko toga ne znam. Da bi se znalo više, trebalo bi istražiti još to i to…” Silno sam cijenio tu njegovu iskrenost i spremnost da nas poduči primjerom da nije nevolja nešto ne znati, već nemati mudrosti da se to prizna.

Nedostaju mi ta naša druženja, već dugo, već otkako je prije šest godina prerano otišao i Tomo, a osobito i posljednjih godina otkako je i Radoslav, narušena zdravlja, sve rjeđe, dolazio u Zagreb.

Čuli smo se sve to vrijeme kada je bila prilika telefonom, osobito još dok smo radili posljednju knjigu Naša stara vjera, koja je velikim dijelom nastala zahvaljujući Radoslavovu sinu Natku Katičiću, koji je zapisivao što mu je otac diktirao iz bolesničke postelje u trenucima kada nije bio sposoban sam tipkati. Silno je htio dovršiti tu knjigu i uspio je. Na radost i blagodat svih nas.

Opraštam se od njega potiho, evo već više od tjedan dana. Pišem ovo u Smokvici, onoj krmpotskoj, tek koji kilometar od Klenovice, jednog od prvih terena na koji sam išao s Radoslavom i profesorom Vitom Belajem. Organizirao je to, kao i obično, Tomo Vinšćak. Pošli smo na poluotok Veles odnosno u uvalu Žrnovnica s njegove južne strane. I dan nam je tako prošao u razgovoru o Velesu i Perunu, žrvnjevima, mlinovima, o Velesovim obličjima. Popili smo pritom nas četvorica u Klenovici na samom sjevernom rubu sela koji gleda dolje na tu uvalu prigodno čašu vina koje je Tomo brižno donio u termo omotaču skroz od Zagreba, kako bismo obilježili uspješan kraj naše male jednodnevne ekspedicije. A onda smo stali na povratku u šumi na Ravnom na pola puta između Novog i Fužina, kako bismo se okrijepili u Vagabundinoj kolibi prije povratka u Zagreb. Kada smo krenuli iz Vagabunde bio je već sumrak. I svega nekih 2-3 kilometra dalje na šumskoj cesti pred Tominim džipom stvori nam se medvjedica s dva medvjedića. Bio je uistinu fascinantan prizor. Stali smo nekih desetak metara od impresivne zvijeri i osupnuti gledali kako medvjedica gotovo kao neki prometnik zaustavlja promet i propušta svoju djecu da sigurno prijeđu cestu. A onda i sama zamakne za njima uz šumsku strminu. Ostali smo još neko vrijeme sjediti mirno u automobilu, a onda polako krenuli dalje. Radoslav je ubrzo zadrijemao na sjedalu, a onda se naglo prenuo iz sna i samo rekao: “Pa to se nama Veles ukazao!” I utonuo dalje u misli, razmišljajući valjda kako da ovu zgodu uklopi u članak koji je već sigurno imao u glavi o Velesu i vodi koja šiklja iz stijene u Žrnovnici.

Nedostajat će nam. Svima nama koji smo ga poznavali i našoj kulturi općenito. Nedostajat će i onima koji su s njime polemizirali, jer takvog para u raspravi teško će više pronaći.

Sa sjetom gledam na činjenicu da nećemo više čitati njegovih novih tekstova, ali istovremeno sa zahvalnošću za ono što je napravio i što nam je ostavio. I biti će kroz to još dugo dio nas. Hvala mu.