Objavljeno Komentiraj

Festival književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade Knjige u krošnjama

Zagrebački park Ribnjak i ove je godine domaćin Festivala književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade Knjige u krošnjama u organizaciji nakladničke kuće Ibis grafikaCentra mladih Ribnjak i produkcijske kuće Audio Store Transonica!

Bogat petodnevni program uključuje književne i likovne radionice, upoznavanje audio knjiga, predstave, koncerte i druge sadržaje, a brojni suradnici festivala pobrinuli su se da program bude raznovrstan i primjeren za sve uzraste.

Književno-zabavni program prati i sajam dječje knjige na kojemu se mogu pronaći izdanja raznih nakladnika dječje književnosti po promotivnim cijenama.

Ovogodišnje razdoblje trajanja festivala Knjige u krošnjama je od 15. do 19. svibnja.

Ulaz na festival se ne naplaćuje.

Programsku knjižicu pogledajte na službenoj stranici festivala.

Objavljeno Komentiraj

Poziv izdavačima na susret sa stranim nakladnicima

Poštovani kolege nakladnici,

Ovim vas putem pozivamo na susret s međunarodnim nakladnicima koji će u sklopu programa Zagreb Publishing Fellowship posjetiti Zagreb. Pozivamo vas da iskoristite priliku za susret s deset stranih nakladnika u obliku kratkih sastanaka jedan na jedan čiji je cilj razmjena informacija o naslovima čija su prava dostupna za kupovinu, odnosno prodaju. Ovaj je susret izvrsna prilika za upoznavanje internacionalnih nakladnika i ostvarivanje potencijalne suradnje.

Više informacija o gostujućim nakladnicima možete pronaći na web stranici događaja.

Susret s nakladnicima će se održati u srijedu, 15. svibnja 2024. od 15:00 do 17:00 sati u prostorima Centra mladih Ribnjak. Za sudjelovanje u susretu potrebno se prijaviti putem OBRASCA najkasnije do kraja četvrtka, 9. svibnja. Sudjelovanje na susretu je besplatno, a broj mjesta je ograničen.

Nakon susreta vas pozivamo na svečano otvorenje Festivala književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade Knjige u krošnjama te koncert sastava Šlageristi s Ribnjaka.

Za sva pitanja možete se javiti mailom organizatorici Lini Krnic na: lina@ibis-grafika.hr

Objavljeno Komentiraj

ŽUTI ŠAL – Razgovor s autoricom Silvijom Šesto i ilustratoricom Anom Vujasić

Ilustracija: Ana Vujasić

U današnjem digitalnom dobu, kada su mobiteli postali neizostavan dio našeg svakodnevnog života, produžetkom naše ruke, tema otuđenosti postaje sveprisutna. Roman Silvije Šesto Žuti šal donosi priču koja ukazuje na važnost ravnoteže virtualnog i stvarnog svijeta. Radnja je smještena u zagrebačkom Maksimiru, a vodi nas na avanturu dječaka Zrinka koji se sasvim slučajno nađe u pustolovini života. Roman krase ilustracije Ane Vujasić koje romanu daju dodatnu dimenziju i čine ga još zanimljivijim. 

Ilustracija: Ana Vujasić

Silvija Šesto rođena je 1962. u Zagrebu gdje je diplomirala filozofiju i književnost. Pisanjem se bavi od srednje škole, a piše prozu i poeziju za odrasle i za djecu i mlade. Izvedeno je petnaestak njenih radiodrama, dok su neka njezina djela izvedena i na kazališnim daskama. Dobila je pregršt nagrada među kojima je i nagrada Grigor Vitez za slikovnicu Uhvati mi plavog medu koja se inkarnirala i kao animirani film koji ćemo ovog svibnja moći vidjeti na festivalu Knjige u krošnjama na zagrebačkom Ribnjaku. 

Ilustracija: Ana Vujasić

Ana Vujasić ilustratorica je i dizajnerica rođena 1992. u Zagrebu. Diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna. Ilustrirala je nekoliko knjiga za djecu (Abeceda, Rosica i Fazan, Pauline mačke, Baton i Roni, Ti divni Zagrepčani). Njezine ilustracije krase brojne naslovnice romana za djecu i odrasle. Živi u kućici na rubu maksimirske šume. 

Povodom izlaska Žutog šala, sa Silvijom razgovaramo o inspiraciji za pisanje i životnim savjetima za djecu i mlade, ali i o njenom ocu, djetinjstvu i o društvenim izazovima s kojima su suočena djeca danas. S Anom razgovaramo o tehnikama ilustracije, životu u Maksimiru, njezinim uzorima, inspiraciji za ilustriranje i mašti. 

Razgovor sa Silvijom

Dobro nam došli Silvija, kako ste putovali do Pričozemske?  

Hvala. Krasno, plavim tramvajem. Volim se voziti tramvajima, osobito ako su plavi, a zagrebački su plavi.  

Jesu li vas tražili putovnicu na ulazu? 

Pa nisu, ali putem su me mnogi tražili autograme jer mladi puno čitaju pa sam morala potpisati nekoliko autograma, ali na ulazu da… Bio je svečani doček. Uvijek je lijepo kad stignem u Pričozemsku. 

Vaša najnovija knjiga govori o dječaku koji se ne zna snaći bez mobitela koji je u današnje vrijeme postao produžetak naše ruke. Opišite nam motivaciju/inspiraciju koju ste imali za pisanje knjige o ovoj problematici. 

Ilustracija: Ana Vujasić

Evo, ja sam negdje 2014. napisala jednu pjesmu kad još nisam ni slutila da će se roman zvati Žuti šal o jednom žutom šalu koji je bio moja asocijacija na zaborav sebe, na zaborav, mogli bismo reći, bitka. Živimo u svijetu apsurda na neki način. Svi slogani za mobitele se svode da budemo u vezi, da smo stalno prisutni, da se čujemo s obitelji, međutim apsurd je u tome što koliko god možemo tehnološki biti povezani u danom trenutku, toliko nas te sprave otuđuju. Kao što sam rekla, volim putovati plavim zagrebačkim tramvajem, javnim prijevozom, i busevi su plavi, i prvi pogled kad uđemo u to prometalo, što vidimo, vidimo da sto posto mladih i starih imaju produžetak desne ili ako su ljevaci lijeve ruke. Apsolutno smo vezani, noge su nam vezane automobilima jer jednostavno mnogi ne mogu sebe zamisliti u ovom svijetu bez automobila, a s druge strane ruke su nam opet zarobljene s tom spravicom, a s druge strane upravo u romanu sam htjela najbizarniju situaciju opisati – što se dogodi kad iscuri, kako bi rekli kolokvijalno, baterija u jednoj takvoj spravici i koliko smo zapravo vezani za nešto što je vrlo labilno, vrlo podložno kratkom trajanju ako se ne produžava. Povezala sam to s nekakvim tim pandemijskim dobom, kad razred našeg glavnog junaka nadoknađuje izlet i zapravo se dječak gubi jer ne poznaje vlastiti grad.

Još bih dodala da sam se i kao mama uvijek zalagala da djeca upoznaju i vlastiti grad i vlastitu zemlju jer obično upravo zbog mobitela prizori i u automobilima su slični, jer recimo… Idemo, vrlo rijetko, obilazimo zemlju, upoznajemo krajeve. Djeca samo iz udžbenika znaju slavonsku ravnicu, Lika, Gorski kotar, ali kad idu recimo, gdje idu? Recimo subotom i nedjeljom s roditeljima u šoping centre, baki na ručak ili kad idu jednom godišnje na more znači vide dva do tri mjesta i tijekom tog puta gledaju što? U mobitel. Promatram i zaključujem. 

Žuti šal! Naslov koji budi maštu. Sad ste spomenuli jednu svoju pjesmu koju ste napisali o Žutom šalu, a koja je simbolika iza boje? 

Pa ja sam zapravo ovako dosta intuitivna i vežem neke stvari iz svog djetinjstva. Mogla bih onako najiskrenije reći da sam odrastala u društvu starih bakica koje su bile vrlo mudre. Ja sam zapravo po baki s tatine strane Primorka i ja sam zaista odrastala ljeti sa ženama koje su bile Primorke, ali se nikad nisu kupale u moru i to im je bilo sasvim ono „Što se ovi kupaju u moru?“ i zapravo je bila jedna od aktivnosti tih žena da prepričavaju događaje iz 19. stoljeća i još malo dublje, da predu, pređu, još se to prelo, bilo je klasično kolo kao iz Trnoružice i da se plete. I nekakva povezanost s ovim mogla bi se reći u jednoj situaciji je s mojom bakom Margaretom. Dosta mojih naslova vežu baku Margaretu, tu je i Plavi medo i mnogo još stvari imam, još djela gdje ju spominjem, recimo u djelu Japajapac i tako dalje… I sjećam se bake koja je puno utjecala na mene i čak i fizički si jako sličimo. Sad sam i ja baka. 

Vaš roman pobija neke predrasude… Ima li šal u knjizi neku posebnu simboliku? Koju ste predrasudu opovrgnuli? 

Ako ste ga čitali, što biste vi rekli na prvu?  

Prije svega bih spomenula rodnu ravnopravnost, neke tabu teme, spominjete i PTSP o kojem se po mojem mišljenju danas ne govori dovoljno, to da djed plete… 

Pa recimo da u većini svojih romana koji se mogu okarakterizirati kao stvarnosna proza, imam jedan do dva koji su kao izmišljeni, iako ja tvrdim da nisu izmišljeni, jer situacija ide tako da postaje to prava stvarnost. Distopijske stvari su nekako kad se malo opustimo, u puno toga možemo sudjelovati u budućnosti. To što djed plete, poveznica je, eto, moja kolegica ima školu pletenja, jako smo dugi niz godina dobre i ja vodim tombolu za Novu godinu kod te jedne grupe pasioniranih pletilja. To je grupa Opleti koja radi već dvadeset godina, isplele su deku za ekspediciju na Južnom polu, Kopačkom ritu cijelu jednu vunenu kućicu. Majstorice su svega, od izrade lutaka, dakle iz ničega nešto i zapravo na tom tečaju koji je počeo u sklopu moje kuće su se pojavljivali i muškarci, mladi dečki i ljudi u godinama, zaista nije bilo razlike, iako je većina žena.

Ilustracija: Ana Vujasić

Ovdje sam spomenula još jednu situaciju – kleptomaniju. To su neke stvari u stvarnosnoj prozi koje sam spomenula već u svom prvom romanu koji je nagrađen i koji me na neki način lansirao u te neke tinejdžerske pisce. S obzirom na to kome pišem, pišem mladima i volim i na tim književnim susretima kojih ima mnogo doista biti, ne glumiti iskrenost, već imam potrebu otvarati neke teme, jednostavno pričati o tome. U Žutom šalu imamo tu jednu temeljnu stvar koja mene muči, a to je upravo i zbog tehnologije i načina života i zbog postavljanja svijeta na način da se sloboda koja nam je dana prvim udahom uobliči u nekakve ladice, znači imamo pogotovo u gradovima taj princip da su mala djeca u vrtićima, tate i mame rade, djedovi i bake su u staračkim domovima. Svi su na svom mjestu, a zapravo nitko nije na svom mjestu. To umrežavanje izostaje i to se vidi i po društvenim mrežama. Nekad je to bilo divno. Znate kad ja pitam djecu je’l vam čitaju bake, mislim baka koja je u staračkom domu naravno da ne čita slikovnicu prije spavanja, nisu svi, velim, način života osobito u urbanim sredinama koje su totalno otuđujuće, koje su onkraj svega što bismo trebali živjeti i kako bismo trebali uživati u tom divnom životu, zapravo međugeneracijski nemamo povezanost. I tu se dogodilo ovo spajanje glavnog junaka s bračnim parom… Tako puno puno tih malih predrasprava tu ima unutra i kad ja recimo dođem na književni susret, kad recimo nešto pročitam iz Žutog šala ili čitamo, nikad ne znam na kakvu ću publiku naići i uvijek je to zanimljivo i uvijek izvučemo iz toga i proširimo tu temu. Recimo eto; zašto, kako jedna baka može biti kleptomanka, moraju li bake biti… 

…kao bake iz školskih zadaćnica. 

E, da. Tako da eto, zapravo kroz to mladima i djeci otvaram prostor da se može, da nije samo škola… apsolutno, okej i škola, da razigraju svoju, ne samo maštu, nego pogled, da gledaju okolo, da ne gledaju samo u zaslon mobitela. Da moraju te neke mrtve kuteve vidjeti i oživjeti ih. 

Pa evo i maksimirska šuma je sama po sebi odličan kontrast digitalizaciji. Kako ste odabrali baš maksimirsku šumu? 

Ne znam što bih najiskrenije rekla. Maksimirska šuma je meni jedina zagrebačka šuma, dostupna, bliska, prva. Tijekom mog odrastanja i starenja dogodile su se neke druge zelene površine. Ona površina koja bi mogla glumiti nekakvo poprište toga je bila Bundek. Bundek je sad zapravo osakaćen. Moja teta je među prvim žiteljkama Zapruđa. Sjećam se da je mene djed vodio na Bundek koji je bio doista kao prašuma. To je bilo mjesto zelenjave izuzetno visokih krošanja, pa onda različitih grmova, biljaka sumnjivih. Onda se uvijek pričalo, tu je manijak, tamo je opasno. Baš je bilo predivno. (dodaje Silvija kroz smijeh) 

Međutim Bundek je sad jedna ogoljena, uređena… mogla bih reći primjer kako čovjek misli da bi prirodu trebalo urediti, a zapravo prirodu dovodi u nekakav umjetan, bezvezni kontekst. To više nije to. Jarun jezero, malo biljaka. Velim, Maksimir je ono nešto svima dostupno usred grada, a možemo doživjeti stvarno predivne stvari, a možemo ići i pogledati majmune malo da napravimo nekakvu ravnotežu unutarnjeg i vanjskog svijeta. 

Upoznati prirodu, a možda se i izgubiti.  

Tako je. Evo jedna poveznica s mojim ocem koji je bio stvarno čovjek imao je mnogo interesa i nije imao tu sreću da bude u nekako u vremenima kada je bilo normalno završavati fakultete, brinuo se o sestrama, teška situacija, rat… On je baš po Maksimiru jako brijao. Bio je generacija gospodina Milčeca. Odnosno, bio je školarac, iz kvarta ovih dečki koji su baš fajteri, a gospodin Milčec je bio iz Bukovca, a Bukovac se tada nekako poimao kao kvart bogatih. Gospodin Milčec u školu je dolazio s cipelama i sendvičem, što je apsolutno, to mi je otac pričao, apsolutno vrh vrhova. Oni su dolazili bosi i bez sendviča. Ovi ostali tu kako je Lašćina, Barutana, itd.. Ali to ljudi danas ne mogu osjetiti. To je meni moj otac pričao u vrijeme kada nije bilo mobitela i kad smo pričali, kad smo se gledali u oči, a ne lajkali i gledali tko nam je lajkao.  

Pa i danas se te razlike mogu primijetiti, evo na primjer koju marku mobitela imate. Isto tako je i danas, samo se malo zamijenilo. 

Da, vidite, ja to svojoj djeci nikad nisam akceptirala. Međutim, po školama uvijek tako malo skeniram situaciju. I primjećujem upravo to te masovne trendove; Svi imamo mobitele svi idemo ljeti na more, a ono što je najsmješnije i što na književnim susretima uvijek velim djeci od toga da moraju osvijestiti neke stvari. Znam doći na književni susret i svi su odjeveni u majice na kojima na engleskom nešto piše i na kojima su tvrtke koje su izradile te majice. I onda ja njima znam reći s obzirom na to da sam ja i u marketingu radila; pa vidite vama sad tvrtka piše na majici koju ste kupili, platili ste to i još ih besplatno reklamirate. Zar ne biste mogli reklamirati svoj grad, svoj kvart, pa možda i sebe? Kupiti neku bijelu majicu, nekad nismo imali, a sad imamo i te bojice i sve i jednostavno da se to malo osvijesti. Isto kao što smo godinama bili protivnici kuta i šlapa u školama, recimo da se u kutama te razlike u statusu toliko ne vide. I ne samo to nego i zamažeš se u školi, imaš likovni i tako dalje. Kao nećemo biti svi jednaki, a s druge strane, vrlo često znam imati pred sobom, jednu veliku grupu učenika koji apsolutno imaju na sebi iste cipelice, iste tenisice. Jedna velika sportska marka, s obzirom na to da sam se bavila sportom, ta marka nas je sponzorski pokrivala pa smo imali i trenirke. Sad ne znam tko nema takve tenisice. To je smiješno. To je jedno unificiranje. Živimo, vratimo se na početak, u apsurdnom svijetu, ali moramo te apsurde prepoznavati i pokušavati osvijestiti da svatko od nas ima mjesto pod suncem i treba nešto svoje donijeti, a ne biti u grupi. 

Slažem se, mislim da ste mi djelomično odgovorili na iduće pitanje.  

Ha ha, na idućih 10 pitanja. 

U današnjem svijetu dječak Zrinko može se poistovjetiti s hrpetinom duge djece i dječaka i djevojčica. Što biste mu savjetovali da možete s njime razgovarati? 

A ja mislim da je dječak Zrinko doživio jednu zapravo milost sudbine. Ne možemo govoriti o slučaju, jer ništa nije slučajno. Njega je u onoj masi izdvojilo da zapravo osvijesti to tko je, što je i da doživi nešto što nisu drugi. On može prepričavati to, ja mogu to napisati pa da neka djeca čitaju, ali je doživio to što je na neki način posebno. On je zapravo osvijestio da je poseban, s njim bih mogla pričati, pa evo. Ima li neko iskustvo? Cijela ova tehnologija svima zapravo fingira lažno im prikazuje da imaju nekakvo iskustvo.  

I sami koristite društvene mreže, mislite li da se do djece može doprijeti koristeći moderne tehnologije, ulazeći u njihov svijet? 

Do dijela djece da, nikad ne generaliziram. Ja sam odlučila biti prisutna na svoj način, baš biti svoja. Uvijek sam svoja. Imam podosta pratitelja kojima je očito zanimljivo to što prezentiram. 

Za kraj intervjua, što biste željeli poručiti djeci koja se u budućnosti žele baviti pisanjem ili možda pletenjem?  

Prvo bih im poručila da je život jednokratna pojava, da je divan, ali da ima svoj početak i kraj. I da u tom životu trebaju izabrati, bez obzira sputava li ih netko, govori li im netko da im to nije isplativo. Isplativo je proživjeti život radeći ono što volimo i ostvariti svoje potencijale. Ako smo, recimo, talentirani za sport, za pisanje, pokušati uzeti ono što nas veseli i za što još pritom imamo nekakve talente. Bilo što, ako nas veseli, u jednom segmentu života biti na društvenim mrežama, posebno treba biti na društvenim mrežama svoj. Svoj film furati i doći do špice. Potpisati ga, a ne gledati i skidati neke ideje. Pokušati doći sami do svoga, odnosno opustiti se na način da svoje potencijale otvorimo i da slušamo svoju unutrašnji glas jer će nas on voditi tamo gdje želimo stići. Kako je doveo i našeg junaka Zrinka.  

Sigurna sam da će ovaj savjet koristiti i velikima i malima koji će nas slušati. Puno Vam hvala na gostovanju. želim Vam da svoju maštu, kreativnost i inspiraciju pretočite u još puno, puno knjiga i za djecu i za odrasle koje ćemo svi s nestrpljenjem čekati i sa zadovoljstvom čitati. 

Puno vam hvala što ste me ugostili i što ste mi postavili tako divna i kreativna pitanja na koja nije bilo teško odgovoriti. Kad su pitanja super, moraju biti super i odgovori. Baš mi je bilo lijepo u Pričozemskoj, nadam se ponovnom susretu i nadam se ponovnim pitanjima. 

Razgovor s Anom

Bok, Ana! Dobro nam došla. Kako si?

Dobro, hvala na pozivu. Veselim se dobrim pitanjima i ugodnom razgovoru.

Ilustracija: Ana Vujasić

Kako je bilo surađivati sa Silvijom? 

Silvija mi je dala odriješene ruke uz napomenu da bi rado u knjizi vidjela pokoju vinjetu i ilustracije bez puno boja. Najviše volim raditi na taj način jer u izboru stila, boja i motiva imam potpunu slobodu. Žuti šal je projekt koji mi bio zabavan izazov jer sam ga kompletno radila digitalno, puno više nego do sada radila sam na povezanosti teksta i ilustracije, puno toga sam naučila. 

Koji su ti bili uzori, čiji te rad inspirira?  

Ilustratori i dizajneri stalno istražuju i tragaju za novim izvorima inspiracije, proučavaju proces rada drugih umjetnika i time malo po malo obogaćuju svoj stil i način rada. Tu se rijetko kada radi o utjecaju samo jedne osobe. Za Žuti šal možda sam najviše inspiracije pronašla u radovima Laure Pérez Granell i Katje Lang. 

Koja je razlika između grafičkog dizajna i ilustracije i kako se to u tvojem radu nadopunjava? 

Stil mojih ilustracija varira od knjige do knjige, za svaku sam koristila različite tehnike i palete boja. S jedne strane možda je teško postati prepoznatljiv ako ne crtaš uvijek na isti način, a s druge strane tako je zabavnije – time svaki projekt postaje novi izazov, prilika za eksperimentiranje i usvajanje novih znanja, usavršavanje tehnika. Na početku svakog projekta razmišljam o stilu koji bi najviše odgovarao dobnoj skupini, temi, sadržaju i vrsti knjige. Takav pristup blizak je procesu dizajniranja. Smatram da su prijelom knjige i ilustracije dijelovi usko povezane cjeline i da se trebaju nadopunjavati. Prema dosadašnjem iskustvu, najbolji rezultat ispadne kada ilustracije i grafičko oblikovanje knjige radi ista osoba. Ovdje mi je bilo bitno da sadržaj teksta diktira kakva će biti ilustracija, hoće li biti vinjeta, hoće li ispuniti cijelu stranicu ili pak na nekim mjestima u tekstu treba napraviti dramatičnu pauzu i prekinuti tekst ilustracijom koja zauzima cijelu duplericu. 

Ilustracija: Ana Vujasić

Koju si tehniku koristila prilikom ilustriranja Žutog šala i općenito, koje tehnike koristiš, koje su ti najdraže? 

Dosada sam sve knjige radila tradicionalnim tehnikama, crtala na papiru, a ovo je prva knjiga koju sam kompletno radila digitalno. Crtanje na iPadu daje određenu fleksibilnost: mogu crtati i usput, u tramvaju, ne moram nositi kofer boja sa sobom, mogu više i brže eksperimentirati sa stilovima. S jedne strane gubi se avanturizam i šarm tradicionalne tehnike, a s druge otvaraju se mogućnosti isprobavanja više tehnika odjednom. Također, na ovaj način je puno lakše ispraviti pogreške koje su ponekad poželjne, ali ponekad i nisu. 

Kako si zamislila ilustracije u Žutom šalu? Čime si se vodila, kako si izabrala boje? 

Silvija je odlično napisala tekst tako radnju romana iz pogleda dječaka Zrinka paralelno prate dijalozi, izjave, isječci s vijesti, portala, radija koji su poslužili kao idealna podloga za stripovske stranice u knjizi. Tu sam koristila kričavo žutu boju upozorenja. Nastojala sam i izborom papira dočarati dojam novina.  

Žuti šal zaštitni je znak glavnog junaka ove priče, Zrinka, koji ga uvijek nosi jer mu predstavlja dragu uspomenu na djeda. Međutim, u svojoj pustolovini izgubio ga je u oluji u Maksimiru i upravo je šal bio jedan od ključnih tragova u potrazi za Zrinkom. Zrinkov šal na naslovnici zapetljan je i zavojit kao što je bio i Zrinkov put kroz Maksimir sve dok nije pronašao spas u kućici u šumi.  

S obzirom na to da i sama živim u Maksimiru kroz ovu sam knjigu htjela sačuvati svakodnevne intimne prizore iz vlastitoga kvarta u obliku neke vrste vizualnog dnevnika, tamnim tonovima zelene boje prikazati divljinu prirode u kojoj se Zrinko izgubio, onaj dio Maksimira koji nije toliko poznat prolaznicima i gdje se park pretvara u šumu. 

Kako izgleda život u Maksimiru? 

Selila sam se prije dvije godine i sasvim slučajno pronašla sam jedan od najzanimljivijih stanova u Zagrebu, u zgradi koja je originalno bila staja u Fakultetskom dobru, okružena mačkama, žabama, patkama, konjima, šumom i maksimirskim jezerima. Živeći ovdje jako sam dobro upoznala Maksimir, pa čak i dijelove u koje prolaznici ne zalaze često. U ovoj sam knjizi nastojala zabilježiti što više tih dragih prizora, a knjigu sam posvetila svojoj susjedi Đurđici i našoj zajedničkoj dvorišnoj mački Kibi. 

Kako je tekao proces ilustriranja Žutog šala? 

Već na prvom čitanju vizualizirala sam kako bi mogla izgledati knjiga i, sjećam se, odmah zamislila naslovnicu gdje Zrinko odlazi prema dubini Maksimira, a šal leti iza njega i petlja se… U toj sam fazi odlučila da će knjiga biti u dvije boje, tamnozelenoj i žutoj. 

Kada sam znala koji dojam i prizore želim postići s ilustracijama, krenula sam u traženje konkretnih motiva koje ću nacrtati. Šetala sam po Maksimiru, pretraživala i pregledavala reportaže s vijestima o raznim prirodnim nepogodama, olujama, potresima, potragama za nestalim osobama… Usporedno s tim slagala sam prijelom knjige i smišljala gdje ću staviti koju ilustraciju, gdje će ilustracija biti vinjeta, gdje će zauzeti cijelu stranicu, gdje duplericu, sve u skladu s tekstom, tako da ilustracija dođe taman na mjesto gdje se u tekstu završi neka misao, npr. kad Zrinko kaže, “sad bi bilo dosta, prijeđimo na stvar!” 

I na kraju, zadnji i najzabavniji dio procesa bilo je crtanje. 

Ilustracija: Ana Vujasić

Neki od likova na reportažama sliče našim novinarima, je li to namjerno? Jesi li sama smišljala natpise na reportažama?  

Je, to je namjerno. Krenula sam od jedne od reportaža čija je tema bila upozorenje na jako olujno nevrijeme i tamo sam namjeravala staviti Vakulu kako drži prognozu. Na kraju mi se ta ilustracija nije uklapala pa sam je izbacila, ali sam i za ostale reportaže uzela naše poznate novinare. 

Što se tiče tekstova na stripovskim stranicama, osnovu je dala Silvija, a ja sam ih nadopunila sitnijim tekstovima, natpisima kakve sam zamislila da bi se nalazili pravim vijestima. Npr. “Maksimir: u tijeku je potraga za dječakom Zrinkom. U sanaciji štete vatrogascima pomažu i građani.” ili “Većina Zrinkovih kolega tvrdi da je na izlet krenuo sa žutim šalom. Zrinkova majka: Zrinko je veliki dečko i oblači se sam.”. 

Draga Ana, puno ti hvala na razgovoru. Želim ti da još ostaneš ispunjena radeći ono što voliš i veselim se vidjeti koje će korice krasiti tvoje nove ilustracije. 

Hvala tebi! 

Ilustracija: Ana Vujasić
Objavljeno Komentiraj

Knjiga svima i svuda

I ove godine Ibis grafika pripremila je popuste za vrijeme trajanja akcije Knjiga svima i svuda. Stručna izdanja i naslovi za odrasle dostupni su u web trgovini Ibis grafike, a slikovnice i knjige za djecu dostupne su za narudžbu putem web trgovine naše specijalizirane dječje knjižare Pričozemske.
Vrijeme trajanja akcije je od 23.4. do 30.4. 2024.

U Pričozemskoj, prvoj specijaliziranoj dječjoj knjižari u Zagrebu, održat će se i prigodan program povodom Noći knjige, 23.4.2024. – Noćno čitanje u Pričozemskoj. Više o programu pogledajte na web stranici knjižare.

Objavljeno Komentiraj

KOARTIKULACIJA. Što sve ne znamo o govoru?

“Proučavajući koartikulaciju shvatili smo što sve ne znamo o govoru”, napisao je autor. Govor je kompleksan proces svojstven samo nama ljudima, čini nas jedinstvenima. Imajući to na umu, važno je razumjeti kako se formira te koji sve procesi prethode izgovoru.

KOARTIKULACIJA. Što sve ne znamo o govoru? pruža bolje razumijevanje govornog sustava. Ovaj moderni sveučilišni priručnik namijenjen je stručnjacima (logopedima, fonetičarima), ali je pisan tako da ga mogu pratiti i zainteresirani laici. Znaatan je prinos znanstvenoj zajednici, kao prvo djelo koje na sustavan način prikazuje slojevitost govora kroz prizmu koartikulacije. Osim toga, pojam koartikulacije približava široj zainteresiranoj javnosti. Knjiga ostavlja prostor za ozbiljno bavljenje fonetikom, za istraživanje, pruža kvalitetnu podlogu za daljnje učenje i za razmišljanje.

Marko Liker izvanredni je profesor na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se na Sveučilišnom koledžu Queen Margaret u Edinburghu. Znanstveni interesi su mu u područjima artikulacijskih i koartikulacijskih procesa, biomehaničkih i jezično specifičnih karakteristika proizvodnje govora te primjeni instrumentalnih fizioloških istraživačkih tehnika na sučelju fonetike i fonologije, u sociofonetici i kliničkoj fonetici. Za svoj znanstveni rad primio je nekoliko nagrada. Trenutno je glavni istraživač na projektu HRZZ-a Koartikulacija u hrvatskom govoru: instrumentalno istraživanje (KROKO).  Objavio je preko 30 znanstvenih radova, a izlagao je na preko 30 međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova.