Objavljeno Komentiraj

PRIKAZ KNJIGE – Dva muža Karoline Lotman

Piše: MORENA TOMIĆ

Dva muža Karoline Lotman

„Vidim, vi volite knjige na papiru.

Za mene je knjiga jedino ona otisnuta na papiru. Ono drugo su slova na ekranu, a ne knjige.“

Već ovaj citat iz novog romana Dva muža Karoline Lotman, Midhata Ajanovića Ajana, sasvim jasno pokazuje kolika je autorova ljubav prema knjigama i čitanju.

„Ja naravno ne znam kakav sam pisac, ali sam sigurno dobar i posvećen čitalac. Stalno imam apetit za čitanje. Čitanje je kreacija skoro koliko i pisanje. Da biste istinski znali pisati morate na jednu napisanu stranicu pročitati njih tisuću.“

 

Glavni likovi romana su Mirela i Enver, bračni par srednjih godina. Veoma su povezani, vole kuhati i popiti čašu dobrog vina. Imaju brojne simpatične kućne ljubimce; tu su dvije papigice tigrice Greta i Felix:

„Naše dvije ptice, od vrste onih malih papagaja koje se na našem jeziku zovu tigrice, a na švedskom „undulati“, bile su apsolutni gospodari našeg mini-univerzuma jer jedino njih dvoje su mogli raditi što im je volja.“;

mačak Garfield:

„Naprosto, razum je stajao pred zagonetkom tog stvora – kako je uopće neko živo biće moglo biti toliko lijeno? Njemu je bio napor spavati i ležati i ne bi ni to radio kad bi postojala kakva mogućnost da se bude još pasivniji.“;

te pas Droopy:

„Zavoljeli smo, da tako kažem, na prvi pogled njegove uplašene oči ispod poluspuštenih kapaka, koje su nam olakšale izbor njegovog imena.“ „Njih četvero bili su nam kao četiri strane svijeta s kojih su nas obasjavali blještavi zraci radosti.“

Okosnica romana je ubojstvo u susjedstvu.

Ubijena je kontroverzna umjetnica Karolina, a među osumnjičenima za njezino trovanje je i pripovjedačeva supruga. Zbog specifične situacije (Karolina živi u zajednici poliamori), osumnjičena su i oba supruga; Simon i Harald, ali i umjetnik Jakob.

Istraživanje ubojstva za Mirelu i Envera postaje neka vrsta bijega od surove svakodnevice, u kojoj su oboje ozbiljno bolesni.

No to nipošto nije samo kriminalistički roman nego duhovito i dopadljivo promišljanje o životu prožeto ironijom i nostalgijom za prošlošću. Roman funkcionira i kao crnohumorna kritika suvremenog društva gdje su internet, Facebook i Pokemon go istisnuli knjige, čitanje i druženje sa susjedima, onakvo kakvo je bilo nekada. Autor mnogo promišlja i politiku u svijetu; tu se osvrće i na činjenicu da muslimani nisu osobito dobrodošli u Švedskoj.

U galeriji živopisnih likova, najzabavniji svakako je Mate Mrga, koji predstavlja vezu sa bosanskim mentalitetom, a čiji je svaki susret s pripovjedačem urnebesna epizoda.

Interesantan lik je i Harald, koji s pripovjedačem kroz čitav roman razmjenjuje književne preporuke.

U inspektoru Dahlinu, autor nam daje lik antipatičnog, a ipak zabavnog detektiva.

“Baš sam se dvoumio između toga da izađem van i prošećem ili da naručim još jednu čašu vina kad se na vratima pojavila poznata fizionomija mog omiljenog detektiva. Kommissarie Dahlin je zastao na vratima kad me je vidio. Bila je to tipična glupa situacija koja nastane, recimo, kada se dogodi kvar na vlaku koji još nije ni krenuo; već smo se ispozdravljali s onima koji su nas pratili, izrekli riječi oproštaja, dali obećanja. I sad se gledamo kroz otvoren prozor na kupeu bez ideje o tome što reći i kako se ponašati. Na kraju je njegov mačo karakter prevladao neugodu te je odlučnim koracima prišao i sjeo za moj stol.”

Roman završava kontemplacijama o životu, te dokazuje da je pisac bio u pravu kad nam je na početku obećao kako će putovanje kroz ovaj rukopis biti lijepo i zanimljivo iskustvo, da se druženje neće prekinuti prije zadnje stranice romana, a da će njegovo čitanje postati draga uspomena.

 

O autoru

Midhat Ajanović Ajan

„Ja sam profesor i pisac koji voli crtanje i film.“

Midhat Ajanović (Sarajevo, 1959) filmski je autor, filmolog, karikaturist, književnik i publicist. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Prije rata želio je preseliti u Zagreb, no životni put ipak ga nosi u Švedsku.

  1. doktorirao je filmologiju u Götteborgu, gdje živi od 1994. godine. Autor je sedam kratkih animiranih filmova i više knjiga karikatura. Tekstove o animaciji objavljuje u švedskom Göteborg-Postenu i Hrvatskom filmskom ljetopisu. Bio je umjetnički direktor zagrebačkog Animafesta 2002. godine.

U Hrvatskoj su mu objavljene filmološke knjige “Animacija i realizam” (Hrvatski filmski savez, 2004), “Karikatura i pokret: devet ogleda o crtanom filmu” (Hrvatski filmski savez, 2008), “Milan Blažeković – život u crtanom filmu” (Hrvatski filmski savez, 2010), “Nedeljko Dragić: čovjek i linija” (Hrvatski filmski savez, 2014). Predaje povijest i teoriju animacije na sveučilištima u Götteborgu i Trollhättanu te na Akademiji animacije u Eksjöu. Pišući program nastave povijesti animiranog filma u Švedskoj u njega je unio obavezno predavanje o Zagrebačkoj školi o čemu je napisao i jednu stručnu studiju.

Autor tvrdi da se u prostoru hrvatske kulture i jezika osjeća prirodno i komotno: na hrvatskom je objavio romane “Jalijaš” (Hrašće, 2003), “Katapult” (Hrašće, 2003), “Salijevanje strave” (Matica hrvatska Bizovac, 2013), “Portret nacrtan ugljenom i kišom” (Matica hrvatska Bizovac, 2015), “Time Laps” (Matica hrvatska Bizovac, 2016), te najnoviji; “Dva muža Karoline Lotman” (Ibis grafika, 2017). Za svoj je rad Ajanović nagrađen na brojnim književnim i filmskim manifestacijama te izložbama širom svijeta.

Iako je, prema vlastitim riječima, već više od petnaest godina u stanju pisati i objavljivati esejistiku na švedskom, nikad nije ni pomislio pisati prozu ikako drugačije nego na bosanskoj varijanti njegove rodne štokavštine. Kao fanatik forme odnosno diskursa, uvijek najprije napravi konstrukciju i sagradi kuću pa tek onda u nju ubaci namještaj i useli likove.

Na pitanje što mu ipak najbolje leži; pisanje, crtanje ili profesura, odgovara ovako:

„U nekom drugom životu i svijetu u kome bih mogao živjeti od mojih knjiga ja bih uglavnom pisao, jer mislim da sam dobar u tome i imam šta reći, ali bih ipak pomalo i crtao jer to volim i u tome uživam. Došao sam u ovu zemlju kada mi je bilo 35 godina i naravno nisam poznavao ni jedne riječi švedskog jezika. Šest godina nakon toga počeo sam predavati na sveučilišnoj razini. Moja su predavanja jako posjećena i većina mojih studenata, a među njima ima i danas svjetski relevantnih filmskih umjetnika, nakon završenih studija održavaju kontakt sa mnom. Moguće da je ipak profesorska uloga u kojoj se nalazim zapravo ona koja je najprirodnija za mene.“

Sjeća se i svog prvog crteža. Bio je to strip o nekom sarajevskom vampiru. Čuvao ga je jako dugo, ali mu je u ratu nestao zajedno s drugim stvarima.

„Dobra priča mora imati tajnu, neki kemijski spoj koji nastane na relaciji pisac-knjiga-čitatelj i neobjašnjiv je, nerastumačiv. I drugo, a to je moje subjektivno mišljenje, dobra priča mora biti začinjena humorom. Ništa na ovom svijetu što je vezano za čovjeka i njegovo društvo ne može biti dobro bez humora. Osoba bez smisla za humor može biti dobar pisac, ali nikad odličan.“

Sudeći po ovome, Ajan zaista ima recept za dobru priču.

 

Odgovori