Objavljeno Komentiraj

PRIKAZ KNJIGE – Daina. Svijet latvijskog pjesništva, Pavao Krmpotić

Piše: IVA ŠALAMON

Daina, Pavao KrmpotićNedugo nakon stote obljetnice uspostave latvijske nacionalne države izlazi “Daina: Svijet latvijskog pjesništva” Pavla Krmpotića, kao prva knjiga iz područja latvistike i općenito baltijske filologije na hrvatskom jeziku. Prema sadržaju i koncepciji može se promatrati kao knjiga o Latviji, latvijskom jeziku i kulturi.

Na latvijskom jeziku daina označava određen lirski oblik tradicionalne kulture koji je predmet i tema ove knjige. Osnovno obilježje daina je kratkoća – svega četiri ili šest kratkih stihova.

Svojom raznolikošću retoričkih postupaka i stilističkog oblikovanja pjesništvo daini izdvaja se od uobičajene poetike usmenog pjesništva. Poetika daini proizlazi iz više usmenih tradicija koje su se tijekom povijesti ispreplitale i nadopunjavale.

U knjizi se tematski obrađuje svaki segment predmodernog života: razdoblja u ljudskom životu, godišnji ciklus, nebeska tijela i prirodne sile, biljni i životinjski svijet, svakodnevni poslovi, brojna tradicijska vjerovanja duboko uronjena u pretkršćansku mitologiju, prirodni svijet koji okružuje čovjeka, ali i pjesništvo kao aktivnost koja postoji radi same sebe.

Kako autor navodi, tema knjige je pjesništvo daini kao originalan izraz usmene književnosti s formalnim i stilskim obilježjima, uključujući njihov lingvistički, kulturološki i društveno-povijesni kontekst.

Knjiga se sastoji od dva dijela, dodatka i kritičkog aparata. U prvom dijelu fokus je na jezikoslovnom, društveno-povijesnom i književnoteorijskom kontekstu pjesništva daini. Definira se pojam latvijskog jezika, odnosi baltijskih i slavenskih jezika, postanak latvijskog jezika te nazivlje države, Latvija i Letonija. Društveno-povijesni kontekst prikazuje povijesni razvoj kulture ovog jedinstvenog tipa usmenog pjesništva, dok književnoteorijski kontekst donosi poetološka obilježja daini, metrička i stilistička te tradicionalna i moderna obilježja, protagoniste i postupke prevođenja i odabira daina.

U drugom dijelu donosi se izbor iz pjesništva daini podijeljen u osam poglavlja na početku kojeg se donosi kratak uvod. Pjesme su napisane u izvornom obliku i prijevodu na hrvatski jezik, a pojedine su popraćene filološkim komentarima i etimologijama.

Dodatak se odnosi na glasove i oblike latvijskog jezika, odnosno, na osnovna obilježja jezika na kojemu su daine sastavljene jer latvijski jezik je na našim prostorima još uvijek posve nepoznat.

Dvojezično izdanje knjige “Daina: Svijet latvijskog pjesništva” Pavla Krmpotića značajno je po tome što sadrži latvijski original i hrvatski prijevod 1.150 daini, koje su popraćene filološkim komentarima i etimologijama u kojima se za pojedine latvijske riječi donose usporednice iz hrvatskog i drugih indoeuropskih jezika.

Mnogo novih i zanimljivih podataka objašnjenih u knjizi pokazuju koliko je latvijski jezik povijesno i strukturno blizak našem hrvatskom jeziku što će jamačno zainteresirati širu filološku javnost i ostale čitatelje da bolje upoznaju latvijski jezik i kulturu.

Objavljeno Komentiraj

MIDHAT AJANOVIĆ – AJAN: Mi biramo hoćemo li živjeti smisleno ili besmisleno. Ako se opredijelimo za ovo prvo, onda umjetnost mora biti dio našeg života.

Piše: Ena Bebek (Ibis grafika)

Midhat Ajanović – Ajan na promociji knjige Dva muža Karoline Lotman u zagrebačkom književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Nakon promocije u Sarajevu, sarajevski pisac Midhat Ajanović – Ajan predstavio je u četvrtak, 7. lipnja 2018. u književnom klubu Booksa svoj roman Dva muža Karoline Lotman (Ibis grafika, 2017.). Uz Midhata Ajanovića – Ajana, na promociji knjige zagrebačka publika susrela se s hrvatskim redateljem Damirom Čučićem.

Povodom promocije knjige Dva muža Karoline Lotman, razgovarali smo s autorom o njegovom dosadašnjem radu, novim knjigama i književnosti općenito. Također, zanimala nas je i suradnja Ajanovića i Čučića koja je započela filmom Pismo ćaći, za kojeg je Čučić dobio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film na 59. izdanju Festivala igranog filma u Puli.

 

U Zagrebu ste ovog tjedna imali čak dvije promocije knjiga. Jednu na ovogodišnjem izdanju Animafesta, a druga se održala u Booksi. Možete li reći nešto više o knjigama?

To da su knjige objavljene tako blizu jedna drugoj ispalo je sasvim slučajno. Jednu od njih, knjigu eseja Film i strip radio sam jako dugo, nekih petnaestak godina. Drugu, roman Dva muža Karoline Lotman, napisao sam relativno brzo za nešto više od godinu dana. Prozne knjige se dugo “kuhaju” u mojoj glavi, a kad se “skuhaju” onda je njihovo prenošenje na papir relativno jednostavan proces. Teško da sam ja prava osoba koja može reći nešto više o mojim knjigama, to mogu uraditi samo oni koji te knjige pročitaju. Ja jedino mogu reći da sam u oba slučaja zadovoljan rezultatom. Da je drugačije ne bih ih ni objavio. Inače, budući da ne živim u Zagrebu, zgodno se namjestilo da obje knjige mogu predstaviti unutar jednog tjedna mog boravka tamo.

Midhat Ajanović Ajan i Damir Čučić na predstavljanju knjige Dva muža Karoline Lotman u književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Govoreći o filmu i Animafestu, nezaobilazna je veza Ajanović – Čučić započela filmom Pismo ćaći, kojeg smatrate jednim od tri najbolja hrvatska filma nastala u ovom stoljeću, a za kojeg je Čučić dobio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film u Puli. Kako je došlo do suradnje?

Prvo je došlo do prijateljstva i međusobnog poštovanja. Do suradnje će tek doći jer su sad aktualne neke nerazumljive administrativne zavrzlame oko mog ugovora.

“Time lapse” (pojam koji označava tehniku snimanja/fotografiranja) pretočit ćete na filmsko platno. Je li naslov knjige prevagnuo kod odabira za izradu scenarija ili ste u potpunosti posao snimanja filma prepustili Damiru Čučiću?

Ne, ne vjerujem da je naslov knjige tu uopće bitan. Koliko sam ja shvatio Damira Time Lapse će biti okosnica filmske priče, ali on će koristiti detalje i iz drugih knjiga. Moja uloga tu je da pomognem koliko mogu, ali radi se o Damirovoj viziji i na koncu će to biti njegov film kada, nadajmo se, bude završen. Ja naravno znam mnogo o mojim vlastitim knjigama, a znam ponešto i o filmu pa ću mu biti pri ruci kad god mu zatrebam.

Na ovim će Vas prostorima publika možda prije prepoznati po angažmanu na Animafestu, nego po knjigama. Sami ste jednom prilikom naveli kako je Vaša publika ovdje mala, ali zahvalna. Kakav je položaj pisane riječi danas i koliko je danas publici potrebno da čitaju dobre priče?

Žao mi je ako je tako. Ja volim “Animafest”, taj festival je važan dio mog života, ali volio bih da me ljudi više poznaju po onome što radim. Pogotovo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj sam objavio najveći broj svojih knjiga. Položaj pisane riječi je dvojak:  vi danas imate neizdrživu kakofoniju, neprohodnu džunglu plitkoumnosti koju stvaraju digitalni mediji koji odvlače pažnju od zapravo jedinog bitnog čitanja, onoga čitanja koje nas oplemenjuje i humanizira. U jednoj od najvažnijih knjiga uopće napisanih (a ja tu ubrajam i Bibliju i Das Kapital i bilo koju drugu knjigu), romanu Mi Jevgenija Zamjatina još 1920-tih nam je objašnjeno gdje smo kao vrsta pogriješili: opredijelili smo se za matematiku umjesto za ljubav. Takve stvari ne možete pročitati na portalima i na Facebooku.  Mislim da publici (to jest svima nama) čitanje i dobre knjige nikada nisu bile potrebnije.

U knjizi Film i strip govorite o Henningu Mankellu koji je promijenio strukturu pripovijedanja – koliko je samo pripovijedanje važno danas?

Neki ljudi koji su čitali “Karolinu” usporedili su knjigu s romanima Henninga Mankella. Ja to zbilja doživljavam kao veliki kompliment. O Mankellu sam u knjizi Film i strip napisao, između ostalog, i ovo:

“Mankell kao i drugi skandinavski autori koji su djelovali na njegovom tragu stvorili su jednu vrstu “moralnog trilera“ gdje se centralni konflikt ne gradi između snaga zakona na jednoj i klasične mafije ili ubojica iz koristoljublja, već fašizam, rasizam, ksenofobija, seksizam i slične devijacije koje više nisu suprotstavljene prema društvu već integrirane u njega poput kancera. Budući da je dobar dio života svojom odlukom Mankell proveo u Africi gdje je postao još svjesniji i osjetljiviji na globalnu povezanost modernog organiziranog kriminala i zakulisnih političkih igara kao i njihovim posljedicama na svakodnevni život: pljačkom prirodnih resursa od strane multinacionalne korporacije ovdje, znači izbjegličku krizu ondje što sa svoje strane hrani terorizam i doprinosi usponu rasizma i agresivne desnice u cijelom svijetu. Za Menkella glavni kriminalci nisu iznuđivači dugova porijeklom iz Čilea ili šverceri cigareta iz Srbije već grabežljivci duboko ukorijenjen u strukture moći koji zgrću milijune na prevarama, pljačkama i manipulacijama koji su u svojim rukama koncentrirali toliku moć da su ljudima oduzeli svijest da je nešto drugo osim sebičnosti i grabeži uopće moguće.”

Bit će vam možda zanimljivo da ću odmah nakon povratka iz Zagreba putovati na sjever Švedske gdje ću boraviti u Mankellovoj rodnoj kući. Naime, dobio sam radnu stipendiju Švedskog društva pisaca kojemu je Mankell ostavio svoju vilu kako bi je kolege mogli koristiti. Tako ću u ambijentu u kojem je on stvarao svoje knjige pisati svoj novi roman. Život nas, eto, katkada počasti nečim o čemu sami nikad ne bi ni maštali.

Promocija knjige Dva muža Karoline Lotman, pisca Midhata Ajanovića Ajana u književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Kakav je odnos prema publici kada se radi o pisanoj riječi, a kakav kada se radi o filmu?

Ne pravim ja tu neku razliku. I film i knjiga ili jesu ili nisu umjetnost. Ako jesu onda su jednako vrijedni. Smisao umjetnosti je da nas učini boljim ljudima. Nedavno preminuli Philip Roth pisao je da je “najgora lekcija kojoj te život može podučiti – da mu nedostaje smisao. A kad se to jednom dogodi, sreća više nikad ne dolazi spontano. Uvijek je umjetna, a čak i kad nastupi, čovjek za nju plaća cijenu tvrdoglavog otuđenja od samog sebe i vlastite životne priče.” Drugim riječima mi biramo hoćemo li živjeti smisleno ili besmisleno. Ako se opredijelimo za ovo prvo, onda umjetnost mora biti dio našeg života.

Sami navodite kako knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž i nadovezujete se izjavom da je u knjizi uvijek barem 5% sadržaja biografsko. Možete li nam otkriti neke biografske elemente knjige Dva muža Karoline Lotman?

Zbilja ih ima nekoliko… Ona epizoda s kupovinom ruksaka je autentična kao i ona sa sarajevskim gladnim psima-beskućnicima. Materijal za knjigu možete sklopiti samo iz vlastitih znanja i iskustava. Druge nemate…

 Popularnost trilera općenito i fascinacija njime u Švedskoj i drugim skandinavskim zemljama je zaista velika. Jeste li primijetili da je roman Dva muža Karoline Lotman bolje prihvaćen na švedskom tržištu nego neki raniji naslovi?

Nije još preveden. Na švedskom će biti objavljen početkom iduće godine. Nema tu neke velike razlike. Nešto više knjiga se proda u Švedskoj, ali sve su to i dalje skromne naklade. Jedina iznimka bio je roman Jalijaš (na švedskom “Värstingen från Sarajevo”) koji se iznenađujuće dobro prodao.

 Omot za ovu knjigu radio je oskarovac Chris Landreth – koja je poveznica između vas?

Jednostavna: mi smo prijatelji.

Midhat Ajanović Ajan na promociji knjige Dva muža Karoline Lotman u zagrebačkoj Booksi, 7. lipnja 2018.

Čitajući knjigu nailazim na zanimljivu podjelu poglavlja: 1. dio čini sama priča o Karolini Lotman i istrazi, 2. dio u kojem kritizirate odnos društva prema manjinama, a u 3. neizmjeran napredak tehnologije u zadnjih nekoliko godina. Radi li se o klasičnoj podjeli poglavlja kada govorimo o Vašem radu?

Odlično ste to analizirali. Upravo to i takvim redoslijedom su postavljena tri sloja knjige. Ima i četvrti, najdublji, a to je intimni prostor običnog čovjeka izmučenog traganjem za ljubavlju i slobodom u “svijetu prožetom nezamislivim egoizmom”, kako je to formulirao Tarkovski. Pretpostavljam da se knjiga može istodobno iščitati i kao priča o dominantnom društvenom modelu našeg doba, kapitalizmu, njegovim temeljnim osobinama, efikasnoj i masovnoj proizvodnji, te sveopćoj nepravdi, okrutnoj eksploataciji, izazivanju ratova i širenju mržnje. Kapitalizam nam je nametnuo permanentni razvoj kao imperativ i konzumaciju kao način života. Ako stalno trčimo za novcem i kupujemo nove i nove predmete kad ćemo imati vrijeme za ono što doista jest najdublji smisao naših života – ljubav?

Govoreći o kritici upućenoj medijima i digitalnoj tehnologiji, možemo povezati i Vaše karikature na stranici media.ba koje su uglavnom okrenute medijima. S obzirom na to da ste studirali novinarstvo, no njime se ne bavite već 25 godina, odakle dolazi ta kritika? Trebaju li novinari biti kritičniji prema stanju u medijima od samih čitatelja?

Ako govorite o mojoj profesiji, dakle onome od čega živim onda sam ja profesor, ali može li se za bilo koga tko je objavio osam romana i još devet knjiga eseja govoriti da je bilo što drugo do pisac? Ja sam bio novinar u jednom drugom svijetu, predinternetskom, kada ti se činilo da je objaviti nešto zbilja imalo određeni značaj. Danas svi objavljuju, novinarstvo je površno i korumpirano. Te su tendencije počele još za vrijeme moje aktivne karijere u novinarstvu zbog čega mi je drago da sam napustio tu profesiju. I položaj karikature je dio iste krize. Ja volim humor, a karikatura je eminentna forma humora. Zbog toga sam frustriran što preostale novine uglavnom više ne objavljuju karikaturu. Čini mi se da to nije slučajno. Karikatura je efektan lijek protiv gluposti. No, oni koji danas kontroliraju medije žele što više gluposti i posljedično tome što manje karikature. Ja danas radim karikature uglavnom kao ilustracije za moja predavanja. Te karikature koje ste vidjeli skinute su s mojih PowerPoint-predavanja na predmetu Vizualne komunikacije.

 

 

Objavljeno Komentiraj

PRIKAZ KNJIGE: TU SAM! – 7 priča na putu do odredišta (Vedran Mezei)

Piše: ENA BEBEK

 

Vedran Mezei: Tu sam!

Vedran Mezei, novo je ime među hrvatskim autorima. Knjigom Tu sam! predstavio se domaćoj publici, ali i stranom tržištu. Naime, knjiga koja nosi podnaslov “7 priča na putu do odredišta” dostupna je i na engleskom jeziku putem Amazona. Rođen u Dubrovniku, 1976. godine, Vedran Mezei još je od ranog djetinjstva pokazao interes za pisanom riječi.

Ovaj (novi) dubrovački autor publici je ponajviše poznat kao glazbenik. No, uz ljubav prema glazbenoj umjetnosti, Mezei je još od tinejdžerskih dana pokušavao napisati roman, ali, kako sam navodi u jednom od intervjua, to mu nikada nije uspjelo do kraja. Srećom, od sada hrvatski čitatelji mogu nabaviti prvijenac dubrovačkog autora pod nazivom Tu sam!.

Sama knjiga, nastajala je dvije godine, a onda su bile potrebne još dvije kako bi svaki detalj u knjizi, figurativno rečeno, sjeo na svoje mjesto. Iako je prvo izdanje knjige izašlo na engleskom jeziku naslova I am here, od sad je dostupno i na hrvatskom.

Knjiga Tu sam! – 7 priča na putu do odredišta među svojim koricama sadrži sedam priča iz života raznih likova (turističkog vodiča, umjetnika, pisca, novinarke, glazbenika, mladog bračnog para…) koje su djelomično ili u potpunosti inspirirane događajima iz autorova života. Iako su likovi sasvim obični ljudi, njihove nam priče govore o raskrižjima na kojima su se protagonisti ove knjige zatekli te time pokrenuli okidač vlastite promjene. Već u samom predgovoru knjige saznajemo kako je povod za pisanjem bio problem s kojim se sam autor susreo – “sve je bilo u redu”.

Ispričane priče, redom: “Pogledaj kako trava pleše”, “Posljednji sud – prvo ročište”, “Nisam tu!”, “Od favela do Ipaneme”, “Dvije-tri obične priče o smrti”, “Igra”, “I, što si odlučio?”, pisane su u različitim formama, pa će se čitatelj tako susresti s pričom u priči, dnevnikom tinejdžera, dijalogom dvaju likova, e-mailom, dvjema odvojenim pričama koje se stapaju u jednu… Sve su one fikcija koja progovara o izrazito kompleksnim temama onog svjetovnog i onog duhovnog, odnosno božanskog i ovozemaljskog. No, istovremeno na jednostavan način progovaraju o složenim temama poput života kakav jest i kakvog priželjkujemo, ljubavi kao neupitnom pokretaču i jednoj od najsnažnijih emocija, te o putovanjima na koja svjesno ili nesvjesno odlazimo. Potvrđujući tako, za neke floskulu, kako se sve događa s razlogom.

“Zar je moguće da te jedan naizgled nevažan događaj toliko promijeni da se nakon toga sve savršeno posloži? Evo, očito jest! U glavi su mi odzvanjale njegove riječi u kojima sam vidio sebe: “Nikad mi ništa nije bilo dovoljno dobro i skoro cijeli život sam živio za nešto što se tek treba dogoditi.” Ali, za razliku od njega, ja još ne znam kako to promijeniti.”

Knjiga odiše nevjerojatnim optimizmom i naglašava sposobnost svakog pojedinca da kreira vlastiti život, potvrđujući kako je svatko od nas krojač vlastite sreće. Kako bismo to doista i postigli, trebali bi barem pokušati živjeti život sada i ovdje bez nepotrebne analize onog jučer ili zabrinutosti po pitanju onog sutra. Upravo zato, ova knjiga kroz svaku od priča provlači jedan od svojih glavnih motiva – sadašnjost, a on se zrcali u jednostavnim riječima tu sam.

“Možda je i dobro što mi je tih dana život bio u potpunom rasulu jer mi se čini da bez toga ne bih mogao vidjeti nešto što je svakome djetetu potpuno jasno, a to je da je život ono što se događa upravo sada! Sve drugo manje je važno.”

Jedina je šteta što priče završavaju nakon dvadesetak ili više stranica jer će čitatelji nakon svake od njih poželjeti znati što se dalje događalo s likovima. Jesu li uspjeli stići do cilja, kako je završilo njihovo putovanje… Radi li se ovdje o knjizi fikcije ili popularnom self-help štivu ispričanom kroz živote drugih, svatko će morati procijeniti za sebe.

Priče, pisane u različitim formama, jednostavno su i lagano štivo u kojem će svatko pronaći nešto za sebe, a jedinstvo glazbe i putovanja daje knjizi određen soundtrack, što ne iznenađuje s obzirom na činjenicu da je Vedran Mezei, uz to što je pisac, i renomirani glazbenik. Kako sam autor navodi, iz poštovanja prema autorima i izvođačima pjesama koje se spominju kroz knjigu, na samom je kraju uvršten i njihov popis.

Iako je podnaslov knjige “7 priča na putu do odredišta”, a priče nas vode na putovanje u Pariz, prikazuju umjetnost velikog Michelangela u Rimu, prolaze ulicama Londona i Amsterdama, kroz prašume i favele Rio de Janeira, preko egipatskih piramida, ipak će na kraju čitanja, svatko će za sebe morati pronaći odredište ili barem put kojim želi krenuti jer knjiga ne vodi do odredišta već nas podsjeća da smo tamo već stigli. Na svakom od čitatelja je da nastavi putovanje u kojem god smjeru želi. No putem valja zapamtiti misao iz priče “Posljednji sud – prvo ročište”.

“Volio bih da mi je već kao djetetu bilo jasno da ne postoji ni jedno vrijeme koje je bolje ili gore od ovoga sada i da sam jedino ja taj koji ga može napraviti dobrim ili lošim. (…) Sigurno se ne bih obazirao na priče starijih ljudi koje počinju s onim “u moje vrijeme sve je bilo drugačije” jer vrijeme kroz koje prolazimo sada jest jedino vrijeme koje imamo. Sve drugo postoji samo u našim mislima”.

 

Objavljeno Komentiraj

PRIKAZ KNJIGE – Suvremene fonološke teorije (Višnja Josipović Smojver)

Piše: MORENA TOMIĆ

 

Suvremene fonološke teorije, Višnja Josipović Smojver

Priručnik Suvremene fonološke teorije, autorice Višnje Josipović Smojver započinje pojavom strukturalizma u fonologiji. Strukturalizam u lingvistici zasniva se ponajprije na idejama švicarskoga lingvista Ferdinanda de Saussurea.

Utemeljitelj suvremene (strukturalističke) lingvistike i jedan od najvećih učenjaka u povijesti jezikoslovlja Ferdinand de Saussure (1857.–1913.) rođen je u Ženevi u obitelji uglednih prirodoslovaca. U znanstveni svijet ulazi znamenitom raspravom, napisanom u 21. godini života, pod naslovom Mémoire sur le systeme primitif des voyelles dans les langues indo-européennes (Rasprava o prvobitnome samoglasničkom sustavu u indoeuropskim jezicima), u kojoj je pretkazao opstojnost laringala u indoeuropskom prajeziku, što je nekoliko desetljeća poslije, nakon otkrića hetitskoga, i dokazano.

Obranivški doktorsku disertaciju o sintaksi genitiva u sanskrtu, godine 1881. postaje profesorom na “École pratique des hautes études” u Parizu, a 1891. prihvaća ponuđenu katedru na Ženevskome sveučilištu. Predavao je sanskrt, gotski, starovisokonjemački, grčki, latinski i litavski te općenito indoeuropsku filologiju. Devedesetih godina 19. stoljeća počinje se – čak i protiv svoje volje, tj. natjeran samom naravi jezičnoga fenomena – sve više baviti općejezikoslovnim pitanjima. Godine 1916. dva su Saussureova učenika, Charles Bally i Albert Sechehaye, na temelju studentskih bilježaka, objavila Cours de linguistique générale – jednu od najslavnijih knjiga u povijesti lingvistike.

Autorica obrađuje škole: praška, danska i američki strukturalizam. Praška se zasnivala na de Saussureu, danska na Hjelmslevljevoj glosematici, a američka na Leonardu Bloomfieldu. Temeljito je obrađena linearna SPE fonologija, koja je dio derivacijske odnosno generativne fonologije. Autorica zakonitosti ilustrira brojnim primjerima.

Posebno poglavlje posvećeno je Optimalnosnoj teoriji; fonologiji harmoničnosti, terminološkoj i notacijskoj specifičnosti , hrvatskoj segmentnoj fonologiji, načelima optimalnosne prozodije, analizi hrvatske prozodije.

Autorica pokušava rasvijetliti još nerazjašnjena pitanja glede geometrije razlikovnih obilježja. Postavlja slog kao nezaobilaznu fonološku jedinicu.

Prilikom obrađivanja metrike i prozodije, doznajemo da se prozodijska tipologija dijeli na ritmičku i tonsku, a istaknute su i ritmičke i tonske posebnosti u fonološkoj tipologiji.

Autorica se nada kako je priručnikom uspjela čitateljima olakšati pristup i bavljenje fonologijom, no svjesna je kako bavljenje njome ostaje zahtjevno i dalje. Razlog tomu je složenost te discipline u kojoj univerzalnost postaje imperativ, povezivanje s drugim disciplinama nužnost, a metaforički modeli u okviru kojih se analiziraju fonološke pojave, apstraktni su.

Priručnik sadrži i sljedeće:

  • Pregled literature
  • Popis kratica
  • Indeks primjera i ilustracija
  • Glosar fonoloških pojmova
  • Manje poznate jezike iz fonološke literature
  • Kratice izvora koji se u punom obliku mogu naći u popisu literature
  • Kontrastivni indeks optimalnosnih ograničenja
  • Predmetni, te indeks autora
Predstavljanje knjige Višnje Josipović Smojver, Suvremene fonološke teorije u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, 22. veljače 2018. godine

Višnja Josipović Smojver radi kao redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku, a trenutno je i predstojnica Katedre za engleski jezik. Predaje Fonetiku i fonologiju studentima dodiplomskog studija anglistike, Engleski širom svijeta na diplomskome lingvističkom studiju anglistike te Suvremene fonološke teorije na poslijediplomskom doktorskom studiju lingvistike.

Najuži predmet interesa joj je fenomen stranog akcenta u izgovoru. To je bila i tema njezinog magistarskog rada, u kojem se usredotočuje na segmentnu razinu, kao i doktorske disertacije, koja se bavi prozodijskim aspektom razlika između hrvatskog i engleskog.

Objavila je i niz radova iz područja fonetike i fonologije, od kojih valja istaći sveučilišni udžbenik iz fonetike i fonologije, Phonetics and Phonology for Students of English. Sudjelovala je na domaćim i međunarodnim skupovima. Nakon jedne faze usredotočenosti na blizanački govor, najnovije predmet njezinog interesa je engleski kao lingua franca.