Objavljeno Komentiraj

MIDHAT AJANOVIĆ – AJAN: Mi biramo hoćemo li živjeti smisleno ili besmisleno. Ako se opredijelimo za ovo prvo, onda umjetnost mora biti dio našeg života.

Piše: Ena Bebek (Ibis grafika)

Midhat Ajanović – Ajan na promociji knjige Dva muža Karoline Lotman u zagrebačkom književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Nakon promocije u Sarajevu, sarajevski pisac Midhat Ajanović – Ajan predstavio je u četvrtak, 7. lipnja 2018. u književnom klubu Booksa svoj roman Dva muža Karoline Lotman (Ibis grafika, 2017.). Uz Midhata Ajanovića – Ajana, na promociji knjige zagrebačka publika susrela se s hrvatskim redateljem Damirom Čučićem.

Povodom promocije knjige Dva muža Karoline Lotman, razgovarali smo s autorom o njegovom dosadašnjem radu, novim knjigama i književnosti općenito. Također, zanimala nas je i suradnja Ajanovića i Čučića koja je započela filmom Pismo ćaći, za kojeg je Čučić dobio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film na 59. izdanju Festivala igranog filma u Puli.

 

U Zagrebu ste ovog tjedna imali čak dvije promocije knjiga. Jednu na ovogodišnjem izdanju Animafesta, a druga se održala u Booksi. Možete li reći nešto više o knjigama?

To da su knjige objavljene tako blizu jedna drugoj ispalo je sasvim slučajno. Jednu od njih, knjigu eseja Film i strip radio sam jako dugo, nekih petnaestak godina. Drugu, roman Dva muža Karoline Lotman, napisao sam relativno brzo za nešto više od godinu dana. Prozne knjige se dugo “kuhaju” u mojoj glavi, a kad se “skuhaju” onda je njihovo prenošenje na papir relativno jednostavan proces. Teško da sam ja prava osoba koja može reći nešto više o mojim knjigama, to mogu uraditi samo oni koji te knjige pročitaju. Ja jedino mogu reći da sam u oba slučaja zadovoljan rezultatom. Da je drugačije ne bih ih ni objavio. Inače, budući da ne živim u Zagrebu, zgodno se namjestilo da obje knjige mogu predstaviti unutar jednog tjedna mog boravka tamo.

Midhat Ajanović Ajan i Damir Čučić na predstavljanju knjige Dva muža Karoline Lotman u književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Govoreći o filmu i Animafestu, nezaobilazna je veza Ajanović – Čučić započela filmom Pismo ćaći, kojeg smatrate jednim od tri najbolja hrvatska filma nastala u ovom stoljeću, a za kojeg je Čučić dobio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film u Puli. Kako je došlo do suradnje?

Prvo je došlo do prijateljstva i međusobnog poštovanja. Do suradnje će tek doći jer su sad aktualne neke nerazumljive administrativne zavrzlame oko mog ugovora.

“Time lapse” (pojam koji označava tehniku snimanja/fotografiranja) pretočit ćete na filmsko platno. Je li naslov knjige prevagnuo kod odabira za izradu scenarija ili ste u potpunosti posao snimanja filma prepustili Damiru Čučiću?

Ne, ne vjerujem da je naslov knjige tu uopće bitan. Koliko sam ja shvatio Damira Time Lapse će biti okosnica filmske priče, ali on će koristiti detalje i iz drugih knjiga. Moja uloga tu je da pomognem koliko mogu, ali radi se o Damirovoj viziji i na koncu će to biti njegov film kada, nadajmo se, bude završen. Ja naravno znam mnogo o mojim vlastitim knjigama, a znam ponešto i o filmu pa ću mu biti pri ruci kad god mu zatrebam.

Na ovim će Vas prostorima publika možda prije prepoznati po angažmanu na Animafestu, nego po knjigama. Sami ste jednom prilikom naveli kako je Vaša publika ovdje mala, ali zahvalna. Kakav je položaj pisane riječi danas i koliko je danas publici potrebno da čitaju dobre priče?

Žao mi je ako je tako. Ja volim “Animafest”, taj festival je važan dio mog života, ali volio bih da me ljudi više poznaju po onome što radim. Pogotovo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj sam objavio najveći broj svojih knjiga. Položaj pisane riječi je dvojak:  vi danas imate neizdrživu kakofoniju, neprohodnu džunglu plitkoumnosti koju stvaraju digitalni mediji koji odvlače pažnju od zapravo jedinog bitnog čitanja, onoga čitanja koje nas oplemenjuje i humanizira. U jednoj od najvažnijih knjiga uopće napisanih (a ja tu ubrajam i Bibliju i Das Kapital i bilo koju drugu knjigu), romanu Mi Jevgenija Zamjatina još 1920-tih nam je objašnjeno gdje smo kao vrsta pogriješili: opredijelili smo se za matematiku umjesto za ljubav. Takve stvari ne možete pročitati na portalima i na Facebooku.  Mislim da publici (to jest svima nama) čitanje i dobre knjige nikada nisu bile potrebnije.

U knjizi Film i strip govorite o Henningu Mankellu koji je promijenio strukturu pripovijedanja – koliko je samo pripovijedanje važno danas?

Neki ljudi koji su čitali “Karolinu” usporedili su knjigu s romanima Henninga Mankella. Ja to zbilja doživljavam kao veliki kompliment. O Mankellu sam u knjizi Film i strip napisao, između ostalog, i ovo:

“Mankell kao i drugi skandinavski autori koji su djelovali na njegovom tragu stvorili su jednu vrstu “moralnog trilera“ gdje se centralni konflikt ne gradi između snaga zakona na jednoj i klasične mafije ili ubojica iz koristoljublja, već fašizam, rasizam, ksenofobija, seksizam i slične devijacije koje više nisu suprotstavljene prema društvu već integrirane u njega poput kancera. Budući da je dobar dio života svojom odlukom Mankell proveo u Africi gdje je postao još svjesniji i osjetljiviji na globalnu povezanost modernog organiziranog kriminala i zakulisnih političkih igara kao i njihovim posljedicama na svakodnevni život: pljačkom prirodnih resursa od strane multinacionalne korporacije ovdje, znači izbjegličku krizu ondje što sa svoje strane hrani terorizam i doprinosi usponu rasizma i agresivne desnice u cijelom svijetu. Za Menkella glavni kriminalci nisu iznuđivači dugova porijeklom iz Čilea ili šverceri cigareta iz Srbije već grabežljivci duboko ukorijenjen u strukture moći koji zgrću milijune na prevarama, pljačkama i manipulacijama koji su u svojim rukama koncentrirali toliku moć da su ljudima oduzeli svijest da je nešto drugo osim sebičnosti i grabeži uopće moguće.”

Bit će vam možda zanimljivo da ću odmah nakon povratka iz Zagreba putovati na sjever Švedske gdje ću boraviti u Mankellovoj rodnoj kući. Naime, dobio sam radnu stipendiju Švedskog društva pisaca kojemu je Mankell ostavio svoju vilu kako bi je kolege mogli koristiti. Tako ću u ambijentu u kojem je on stvarao svoje knjige pisati svoj novi roman. Život nas, eto, katkada počasti nečim o čemu sami nikad ne bi ni maštali.

Promocija knjige Dva muža Karoline Lotman, pisca Midhata Ajanovića Ajana u književnom klubu Booksa, 7. lipnja 2018.

Kakav je odnos prema publici kada se radi o pisanoj riječi, a kakav kada se radi o filmu?

Ne pravim ja tu neku razliku. I film i knjiga ili jesu ili nisu umjetnost. Ako jesu onda su jednako vrijedni. Smisao umjetnosti je da nas učini boljim ljudima. Nedavno preminuli Philip Roth pisao je da je “najgora lekcija kojoj te život može podučiti – da mu nedostaje smisao. A kad se to jednom dogodi, sreća više nikad ne dolazi spontano. Uvijek je umjetna, a čak i kad nastupi, čovjek za nju plaća cijenu tvrdoglavog otuđenja od samog sebe i vlastite životne priče.” Drugim riječima mi biramo hoćemo li živjeti smisleno ili besmisleno. Ako se opredijelimo za ovo prvo, onda umjetnost mora biti dio našeg života.

Sami navodite kako knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž i nadovezujete se izjavom da je u knjizi uvijek barem 5% sadržaja biografsko. Možete li nam otkriti neke biografske elemente knjige Dva muža Karoline Lotman?

Zbilja ih ima nekoliko… Ona epizoda s kupovinom ruksaka je autentična kao i ona sa sarajevskim gladnim psima-beskućnicima. Materijal za knjigu možete sklopiti samo iz vlastitih znanja i iskustava. Druge nemate…

 Popularnost trilera općenito i fascinacija njime u Švedskoj i drugim skandinavskim zemljama je zaista velika. Jeste li primijetili da je roman Dva muža Karoline Lotman bolje prihvaćen na švedskom tržištu nego neki raniji naslovi?

Nije još preveden. Na švedskom će biti objavljen početkom iduće godine. Nema tu neke velike razlike. Nešto više knjiga se proda u Švedskoj, ali sve su to i dalje skromne naklade. Jedina iznimka bio je roman Jalijaš (na švedskom “Värstingen från Sarajevo”) koji se iznenađujuće dobro prodao.

 Omot za ovu knjigu radio je oskarovac Chris Landreth – koja je poveznica između vas?

Jednostavna: mi smo prijatelji.

Midhat Ajanović Ajan na promociji knjige Dva muža Karoline Lotman u zagrebačkoj Booksi, 7. lipnja 2018.

Čitajući knjigu nailazim na zanimljivu podjelu poglavlja: 1. dio čini sama priča o Karolini Lotman i istrazi, 2. dio u kojem kritizirate odnos društva prema manjinama, a u 3. neizmjeran napredak tehnologije u zadnjih nekoliko godina. Radi li se o klasičnoj podjeli poglavlja kada govorimo o Vašem radu?

Odlično ste to analizirali. Upravo to i takvim redoslijedom su postavljena tri sloja knjige. Ima i četvrti, najdublji, a to je intimni prostor običnog čovjeka izmučenog traganjem za ljubavlju i slobodom u “svijetu prožetom nezamislivim egoizmom”, kako je to formulirao Tarkovski. Pretpostavljam da se knjiga može istodobno iščitati i kao priča o dominantnom društvenom modelu našeg doba, kapitalizmu, njegovim temeljnim osobinama, efikasnoj i masovnoj proizvodnji, te sveopćoj nepravdi, okrutnoj eksploataciji, izazivanju ratova i širenju mržnje. Kapitalizam nam je nametnuo permanentni razvoj kao imperativ i konzumaciju kao način života. Ako stalno trčimo za novcem i kupujemo nove i nove predmete kad ćemo imati vrijeme za ono što doista jest najdublji smisao naših života – ljubav?

Govoreći o kritici upućenoj medijima i digitalnoj tehnologiji, možemo povezati i Vaše karikature na stranici media.ba koje su uglavnom okrenute medijima. S obzirom na to da ste studirali novinarstvo, no njime se ne bavite već 25 godina, odakle dolazi ta kritika? Trebaju li novinari biti kritičniji prema stanju u medijima od samih čitatelja?

Ako govorite o mojoj profesiji, dakle onome od čega živim onda sam ja profesor, ali može li se za bilo koga tko je objavio osam romana i još devet knjiga eseja govoriti da je bilo što drugo do pisac? Ja sam bio novinar u jednom drugom svijetu, predinternetskom, kada ti se činilo da je objaviti nešto zbilja imalo određeni značaj. Danas svi objavljuju, novinarstvo je površno i korumpirano. Te su tendencije počele još za vrijeme moje aktivne karijere u novinarstvu zbog čega mi je drago da sam napustio tu profesiju. I položaj karikature je dio iste krize. Ja volim humor, a karikatura je eminentna forma humora. Zbog toga sam frustriran što preostale novine uglavnom više ne objavljuju karikaturu. Čini mi se da to nije slučajno. Karikatura je efektan lijek protiv gluposti. No, oni koji danas kontroliraju medije žele što više gluposti i posljedično tome što manje karikature. Ja danas radim karikature uglavnom kao ilustracije za moja predavanja. Te karikature koje ste vidjeli skinute su s mojih PowerPoint-predavanja na predmetu Vizualne komunikacije.