Objavljeno

PRIKAZ KNJIGE – Lijenozemska (Kęstutis Kasparavičius)

Piše: MORENA TOMIĆ

Ilustracija iz knjige “Lijenozemska”, Kestutis Kasparavičius; mačići Mijaukalo Lijenić, Predilica Sladokusić i Drijemalo Okruglić

U novoj priči Kęstutisa Kasparavičiusa, pratimo tri simpatična lijena mačka: Predilicu, Drijemala i Mjaukala. Provode dane razmatrajući kako bi mogli biti što lijeniji. Jednoga dana jedan od njih slučajno načuje za zemlju Lijenozemsku. Kako ih je veoma zaitrigirala, odmah odluče onamo i otputovati. Junaci su pravi sladokusci, a Lijenozemska je puna najfinijih poslastica kao što su: magla od vanilije, zid od pudinga, toranj s čokoladnom kapom, ograda od jogurta…

U Lijenozemskoj vrijede posebna prometna pravila:

Biciklima se obično svi voze pod vodom. Ali kad je jako vruće i naumiš se malo smočiti, bolje je da izroniš na površinu. Eto, voda je u Lijenozemskoj beskrajno suha. Toliko suha da su neke ribe, koje nisu mogle izdržati, izašle na obalu i počele prijateljevati s kravama. Zato ovdje često možeš sresti šarene Kravoribe. One nisu baš bile od koristi, pa je bilo odlučeno da je za njih najbolje da rade kao taksiji.”

Ondje se može i do mile volje uživati u slatkišima, ali i u ukusnim kobasicama. A sve se to zalije tekućinom iz Narančine rijeke.

U Lijenozemskoj svega ima u izobilju, ondje nije poželjno raditi, ali jest dobro se naspavati.

Ilustracija iz knjige “Lijenozemska”, Kestutis Kasparavičius; Stabloled

Na kraju priče doznajemo kako junaci ipak nisu uspjeli otputovati jer su prespavali odlazak. Zadovoljni su takvim ishodom jer su shvatili kako ništa nije dobro u prevelikim količinama jer tako brzo dosadi i izgubi se sva čarolija.

„Kako je ukusna najobičnija voda kad se, žedan nakon trčkaranja vani, vratiš kući, napuniš čašu i popiješ naiskap. I obrnuto – kako je neukusna kad se te vode neoprezno nagutaš dok se kupaš u jezeru.“

Poanta priče je kako ništa nije dobro u prevelikim količinama jer tako brzo dosadi i izgubi se čar, pa i smisao. Lijepo je maštati, posebno ako maštamo s Kęstutisom Kasparavičiusom.

A za slučaj da sami ne možemo zamisliti čudesnu Lijenozemsku, Kasparavičius se pobrinuo svojim veličanstvenim ilustracijama.

Objavljeno

PRIKAZ KNJIGE – Kako je Oskar postao detektiv (Andrej Rozman)

Piše: MARTINA STANIČIĆ TRAJKOVIĆ

 

Kako je Oskar postao detektiv, slovenskog pisca Andreja Rozmana, više je od naizgled obične priče o dječaku koji silno želi postati detektiv. Ovo je priča koja govori o odrastanju jednog dječaka s disleksijom koji se zbog problema s čitanjem boji da neće biti dobar detektiv.

U priči autor nenametljivo i bez moraliziranja govori o disleksiji, jednoj od teškoća u učenju, čime nas potiče na promišljanje o ovome problemu i predrasudama koje društvo ima prema osobama koje se suočavaju s disleksijom.

Istovremeno, autor se poigrava strukturom detektivskog romana u kojemu su zapleti i obrati prilagođeni dječjoj percepciji kako bi ih potaknuli da sami promišljaju i razvijaju vlastitu intuiciju.

Knjiga se sastoji se od tri kratke priče: Kamen mudrosti, Crvenkapica i Mali duh iz zgrade, u kojima dječak Oskar rješava tri različita detektivska slučaja.

U prvoj priči o Kamenu mudrosti, upoznajemo glavnog junaka – Oskara koji ne voli školu jer mu čitanje predstavlja veliki problem.

“Oskar nije nimalo bio oduševljen školom. Već to da mora sjediti i biti tih dok učiteljica hoda učionicom i govori, činilo mu se nepravednim. Nije razumio ni zašto mora naučiti pisati olovkom, dok svi pametni pišu samo na računalima.”

Za razliku od ostalih učenika, Oskar je morao uložiti više napora prilikom čitanja jer su mu se slova međusobno miješala, te je zapinjao, sricao i često griješio.

“I kad bi čitali, čitali bi same djetinjarije. Kao da u školu idu zato da i dalje budu djeca, ljutio se. I zašto uopće treba naučiti čitati? Ako nekoga nešto zanima, može poslušati radio i gledati televiziju.”

Kasnije će mu Egon, prijatelj iz razreda objasniti da čitanje ipak nije potpuno beskorisno.

“Da bi mogao igrati igrice, trebaš znati čitati.”

Ilustracija iz knjige Kako je Oskar postao detektiv, Andreja Rozmana Roze; ilustrirala Ana Košir

No, Oskara je više zanimala televizija i računalo mu uopće nije nedostajalo.

Jednoga dana na televiziji je čuo za “kamen mudrosti”. Iako nije razumio ni riječi, dječak je bio uvjeren da će ako pronađe kamen postati pametniji i time riješiti problem s čitanjem. Krenuo je u potragu za dragocjenim kamenom, iako mu je mama rekla da je “kamen mudrosti” nešto izmišljeno.

Tko zna kako bi priča završila da je Oskar zaista poslušao mamu. Umjesto toga, on se zaputio u draguljarnicu Kokotić u nadi da će pronaći odgovore na pitanja o kamenu, ali nije ni slutio da će se uskoro naći usred pljačke draguljarnice. Iako ga je draguljar Kokotić isprva na podrugljiv način uvjeravao da kamen ne postoji, naposljetku će priznati da se Oskar ponio više nego mudro, pa čak i mudrije od njega kada je svojom promišljenošću i hrabrošću spriječio pljačku draguljarnice. U znak zahvalnosti, draguljar će dječaku pokloniti rubin koji će postati kamen njegove mudrosti.

Tako je Oskar, umjesto da se prepusti svom očajanju i osjećaju manje vrijednosti zbog poteškoća s čitanjem, krenuo u potragu za rješenjem, dokazujući da je probleme moguće riješiti ako sagledamo širu sliku i izborimo se za sebe.

Bogato dramaturško iskustvo Andreja Rozmana najbolje dolazi do izražaja u drugoj priči – modernoj inačici Crvenkapice, koja govori o tome kako se djeca trebaju čuvati opasnih i zlih ljudi. U ovoj alegoriji pojavljuju se likovi koje Oskar slikovito naziva – Deva i Nilski konj (susjedi), djevojčica Ajda i njezina baka Kapucin, kao Crvenkapica i baka iz originalne priče, te sumnjivi Šakal za kojeg dječak vjeruje da se bavi nečim kriminalnim.

Jedan sasvim pogrešno protumačen telefonski razgovor, postat će motiv za zgodnu humornu priču, na čijem kraju ćemo saznati da Šakal nije ubojica i da je ustvari došao pomoći djevojčičinoj baki jer se bavi popravljanjem i “skidanjem glava” starim gramofonima, a ne ljudima.

Zanimljivost djela je da likovi odraslih koji se pojavljuju u pričama, posebno u Crvenkapici, koji pobuđuju strah ili nelagodu kod dječaka, nose imena životinja koje ih karakteriziraju.

Posebno je duhovit prikaz Oskarovih susjeda, Deve i Nilskog konja:

“Vražja dječurlija!”, zahroptao je Nilski konj. “Misle da svugdje mogu divljati. Još se i ne ispričaju.”

“Ako sam se skoro zaletio, morao bih reći skoro oprostite, pomislio je Oskar koji je Devom i Nilskim konjem zvao gospođu i gospodina koji su uvijek, kada bi ih sreo u trgovini, temeljito razgledali proizvode izložene na policama. Deva je čak imala povećalo pomoću kojeg je čitala ono što je bilo sitno napisano.”

Kao i svima znana priča braće Grimm, tako i Rozmanova moderna inačica Crvenkapice nosi pouku. Iako u životu vreba opasnost i djeca trebaju biti oprezna s nepoznatim ljudima, Oskar zaključuje i to da će “kad postane detektiv, morati jako paziti da koji put nekoga krivo ne optuži.”

Mali duh iz zgrade, posljednja je priča u kojoj će se Oskar ponovno naći u središtu detektivskog zadatka. Ovaj put će pomoći u rješavanju nestanka susjedova bicikla i skija iz podruma u kojem se zatekao tijekom svoje potrage za duhom. Pronalaskom ključnog dokaza koji će policiji pomoći u potrazi za kradljivcem, Oskar će još jednom pokazati da nije sve u snazi i veličini, te će tako sa sebe otkloniti svaku sumnju i zavrijediti ispriku nepromišljenog susjeda.

Napisana jednostavnim stilom, knjiga Kako je Oskar postao detektiv govori o disleksiji, ali i o odrastanju prenoseći vrijedne, poučne i za život važne poruke o mudrosti, odgovornosti, poštovanju, poštenju i empatiji koje su nam toliko važne.

Komične situacije i scene dodatno nadopunjuju dopadljive ilustracije nagrađivane slovenske slikarice i ilustratorice Ane Košir, što je posebno vidljivo u prikazu sporednih likova.

U nagrađivanoj Rozmanovoj knjizi Kako je Oskar postao detektiv, mlađi čitatelji mogu se poistovjetiti s glavnim junakom zbog njegovih teškoća u učenju, ali autor podsjeća i odrasle na to da djecu ne trebaju smatrati nesposobnima. Djecu je potrebno slušati jer u mnogim važnim trenucima ona mogu biti jednako domišljata i hrabra, pa čak i u onim slučajevima kada odrasli – zakažu.

Objavljeno

PRIKAZ KNJIGE – Strašna vila i divlja zima (Jana Bauer)

Piše: SAŠA KRNIC

Strašna vila i divlja zima, Jana Bauer

Strašna vila i divlja zima knjiga je namijenjena djeci, ali u njoj mogu beskrajno uživati svi odrasli koji su odrasli na nonsense verses.

Priča niti u jednom trenutku ne gubi na dinamičnosti, premda je sva akcija u knjizi svedena na fizički omeđeni prostor. Tome, bez daljnjega, doprinose duhoviti dijalozi među likovima.

Pojedini likovi urezuju se u pamćenje zauvijek. Tko jednom pročita priču o Vjeverici s crvenim šeširom, nikada neće zaboraviti tu vjevericu. Taj, ali i ostali likovi, tako dobro ocrtavaju ljudske osobine! U ovom slučaju čak više osobine publike, tj. poklonika koji sve daju toj prevarantskoj vjeverici, samo da čuju ono što žele čuti. Te su osobine opisane kroz dijaloge koji više govore nego stranica opisa.

Neki drugi likovi pak, oličenje su dječjih osobina.

Navedimo samo jedan primjer koji će dočarati stil i jezik Strašne vile.

Jež gunđalo traži sebi novi dom. Puh strpljivo s njim hoda od jednog do drugog mjesta gdje bi se jež mogao smjestiti. Ali, u jednome je vlažno, u drugome hladno, u trećemu nema mjesta…

Konačno, Strašna vila ponudi ježu da se useli k njoj i puhu, i jež istog časa zaboravlja sve nedostatke koje je nalazio svim drugim mjestima, samo zato što nije otvoreno želio priznati da želi biti u društvu njih dvoje:

“Jučer si tvrdio da je mala rupa”, rekao je puh.

“Zabunio sam se. Dosta je velika da mirno mogu prezimiti s vama.”

“Samo je šteta što ne želiš biti sustanar”, namignula je strašna vila puhu.

“Već ću nekako izdržati”, odgovorio je jež.

 

Ilustracija iz knjige ; ilustratorica Caroline Thaw

Sav tekst protkan je izrazito duhovitim dijalozima i scenama. Ilustracije doprinose cjelovitosti te bajkovite priče – stvoren je cijeli jedan svijet Strašne vile, Grozne šume i njihovih bića, zimi kada svi, a naročito djeca, danju uživaju u snijegu, ali noću se vole sklupčati na toplom i sigurnom.

Cijela knjiga je dječja igra prožeta ozbiljnim opažanjima pojedinih karaktera, ali nikada izravno i nikada didaktički. Uvijek zaključak dolazi iz pojedine scene, o vjeverici u crvenom šeširu koja vara lakomislene, o ježu koji ne želi biti sam, o domišljatoj vili koja se nametnula kao vođa ostale šume (ili bolje da kažemo djece).

Odlična knjiga za sve generacije.