Daleko od gradske vreve i gužvi, u miru i zelenilu bajkovitog Hrvatskog Zagorja živi Nada Horvat, pjesnikinja i pripovjedačica poznatija kao autorica nagrađivane slikovnice “Mica Poštarica”. Davnih dana zamijenila je svoj rodni grad Osijek velikim središtem – Zagrebom gdje je upisala i diplomirala teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
No interes za brojke i računanje, nadvladala je njezina opčinjenost lutkama i lutkarskim kazalištem zahvaljujući susretu s Lutkarskim studijem “Kvak” za koji je počela pisati kratke lutkarske igrokaze. O pisanju igrokaza puno je naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke, osnivačice “Kvaka” čija je osnovna ideja bila da kroz jednostavnost i poetiku lutkarskog izraza, lutkarsko kazalište postane medij za promicanje važnih životnih vrijednosti.
Rezultat te suradnje Nada Horvat pretočila je u zbirku kratkih lutkarskih igrokaza “Hoću biti Brljiban” (Školska knjiga, Zagreb, 1986). Ta je knjiga postala temelj za nastanak brojnih igrica među kojima su Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko, a koji su 2019. godine sakupljeni i objedinjeni u knjizi “Brljibanovo kazalište” u izdanju Ibis grafike.
Izdavač Ibis grafika je zbirku Nade Horvat “Brljibanovo kazalište” koju je ilustrirala cjenjena ilustratorica Pika Vončina uvrstio u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica. Učenici osnovnih škola širom Hrvatske tako su se nakon više od trideset godina od njihova nastanka prvi put po susreli s Brljibanovom, Bumbazurom, Zvrnziborom, Brncilijom čija neobična imena lome i petljaju jezik i nama odraslima.
Uz pomoć učenika i njihovih mentora, odlučili smo omogućiti djeci da sama postave pitanja autorici o onome što ih najviše zanima ili zbunjuje, a sve kako bismo im približili i omogućili da se upoznaju s piscima i ilustratorima čije knjige u sklopu projekta s zanimanjem i oduševljenjem čitaju. U nastavku pročitajte skraćenu verziju razgovora, a opširniji prikaz svih pitanja i odgovora pronađite na stranici Naša mala knjižnica.
OŠ Banija
Melanie Hrženjak, 4.a
Kako je književnica smislila ime Brljiban?
Moja prva zbirka lutkarskih igrokaza nastala je dok sam kao lutkarica i tekstopisac sudjelovala u predstavama Lutkarskog studija “Kvak”. Studio je vodila prof. Vlasta Pokrivka, koja je istodobno predavala lutkarstvo na školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu, pa je kazalište znalo poslužiti i kao vježbalište. Učenice (tada su to bile uglavnom djevojčice) silno su uživale u tim satovima lutkarstva i same smišljale kojekakve scene. Jedna od njih smislila je i ime Brljiban i ime je postalo popularno. Kasnije nitko više nije znao tko je zapravo smislio to ime (za jednu lutku koja je bila slična ptici), a meni se svidjelo, pa sam ga prisvojila. Takav postupak se u književnosti, osobito u pjesništvu, zove nađena poezija. Recimo postoje cijele pjesme u kojima je pjesnik gotovo doslovno zapisao što je, na primjer, čuo u tramvaju i sl.
Kako bi nazvala njegovu sestru?
Brljibandica (ako bi bila slatka) ili Brljibanduša (ako bi bila oštar lik)ili Brljica (ako bi bila baš malecka), ovisi o tome kakav bi lik bila. Recimo netko, tko jako voli Brljibana, ili netko tko ga pomalo zafrkava … Brljka, Brljana…
OŠ Jurja Dobrile, Rovinj
Nina Roža
Što vas je potaknulo da se počnete baviti pisanjem i koliko dugo pišete?
Ne bih mogla reći da me nešto osobito potaknulo. Čini mi se da sam oduvijek znala da želim pisati, a osobito mi je to postalo jasno kad sam krenula u školu. Premda su mi u osnovnoj školi sastavci slabo išli. Uvijek mi je bila muka kad je trebalo nešto sastaviti i obično bih čekala mamu da mi pomogne. To je izgledalo ovako:
Mama kaže jednu rečenicu.
Ja kažem: “Nije dobro.”
Mama popravi rečenicu, ja opet kažem: “Ne, ni to ne valja.”
I tako sve dok JA ne bih bila zadovoljna SVAKOM rečenicom i cijelim sastavkom. Mora da je moja mama imala dobre živce.
Gregor Žilbert
Kako ste dobili ideju za sve te igrokaze?
Pretpostavljam da sam neke ideje o pisanju igrokaza dobila, zato što sam radila u kazalištu. Ali ideja je samo početak. Ostvarenje ideje zahtijeva vježbanje i upornost. O pisanju igrokaza, puno, zapravo sve sam naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke.
OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica
Ema Dobrenić, 3.c
Koliko vam je vremena trebalo za tu knjigu („Brljibanovo kazalište“)?
Trideset i jednu godinu. No u međuvremenu sam pisala i druge stvari.
Natali Marušić
Kako se osjećaju likovi u igrici „Kad se nešto može čuti?“
Pa čini mi se da se najprije natječu, da bi kasnije uvidjeli da obojica imaju mana i shvaćaju kako te mane mogu ispraviti. Ali se ne sjećam, da sam to željela reći, dok sam tu igricu pisala.
IV. OŠ Varaždin
Koji vam se igrokazi (likovi) najviše sviđaju?
Kad bih mogla birati, mislim da bi to bila igrica Noćni Mrkač. Za nju bih mogla reći da je to na neki način moj životopis. Inače smatram, da je sve što pisac napiše, na neki način autobiografija i da je gotovo nemoguće napisati nešto što nije autobiografija. To vrijedi za svakog čovjeka, a ne samo za pisca. Kako opisujemo nekoga? Pa po tome kakva su njegova djela. Razlika je samo u tome što je pisac to već pretočio u riječi, pa drugi to ne moraju. Pisac uvijek piše o nečemu što razumije i s čim se može poistovjetiti. Ali to mora biti onaj njegov dio s kojim se i drugi ljudi mogu poistovjetiti. Inače ih neće zanimati. To, naravno, ne znači, da će na primjer, pisac krimića postupiti kao zločinac u knjizi, ali pisac taj lik mora razumjeti i to što o njemu zna, tako dobro opisati da ga i mi razumijemo pa ga na neki način možemo i opravdati. Postoji francuska poslovica: Sve razumjeti znači sve oprostiti.
Vi ste i lutkarica. Što to točno znači?
Što znači biti lutkarica? Ja sam kao lutkarica amater. Nisam se za to školovala. Lutkarstvo je složena umjetnost koja uključuje i kreiranje lutaka i baratanje njima (to se zove animacija, tj. oživljavanje likova, doslovno, udahnjivanje duše u njih. Zato se ta ista riječi koristi i za crtiće – i njih treba oživjeti).
OŠ Tar –Vabriga
Eva Kocijančić , 2.a razred
Koja je vaša najpoznatija knjiga?
Do sada je najpoznatija bila “Mica Poštarica”, slikovnica koja je nagrađena “Ovcom u kutiji”. A sad mislim, da će je “Brljibanovo kazalište” preteći u poznatosti, pogotovo zato što je to već druga knjiga o Brljibanu (prva je objavljena davne 1987. u izdanju Školske knjige, i zvala se “Hoću biti Brljiban”. Ta knjiga je i ilustrirana lutkama po kojima je određeni broj igrica i nastao (Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko).
Po čemu su prepoznatljive vaše knjige?
Pa trenutno, ako izuzmemo Brljibana, najpoznatije su po tome što ih je najviše o mačkama. Zbirke priča: “Zgodice o micama”, “O micama i macanima”, romani “Mjaukač, roker, pankerica” i “Mica Lakomica i zlatna ribica” i desetak slikovnica. Ove godine treba izaći iz tiska zbirka priča “Slučajevi Macana Detektiva” i podulja slikovnica “Sjenolovka i dva mačora”.
OŠ Veliko Trgovišće
Nina Muselin 3.r
Odakle vam inspiracija za tako prekrasne igrice?
Hvala na komplimentu. Nadam se da to zbilja i misliš. Ako možda i sama želiš pisati, vježbaj se u tome da uvijek govoriš samo istinu. To ne znači da svakom neugodnu istinu treba sasuti u lice. Upravo suprotno. Treba ili šutjeti tj. ne govoriti ništa, ili nastojati u toj istini naći i nešto dobro i nježno je upakirati, tako da primatelj poruke ne bude ranjen. U tome se sastoji umijeće pisanja.
Emanuel Jurički, 1.r
Tko je Brljiban?
Brljiban je bio jedna nestašna i brbljava lutka i puno je pričao, pa sam ja, eto, nešto i zapisala.
OŠ Bjelovar (2. c razred)
Koliko je vremena potrebno, da biste napisali igricu kao što je na primjer “Igra za tigra”?
Nekad samo nekoliko minuta, a nekad nekoliko godina. Imam ideju, napišem dio, ali ne znam kako bih završila. Onda ostavim, pa čekam dok mi ne padne na pamet.
Koji su vaši igrokazi uprizoreni i gdje?
U Lutkarskom studiju “Kvak”, koji i danas postoji, uprizoren je igrokaz “Hoću biti Brljiban” i prikazan je na PIF-u, međunarodnom festivalu lutkarskih igrokaza u Zagrebu.
Neke igrice ušle su u sastav drugih igrokaza, napr.: “Modrolinkove igre” i “Makar išta sa dvorišta”, a neke u televizijsku seriju “Tikvići”, Hrvatske televizije.
Mnogobrojni igrokazi iz zbirke “Hoću biti Brljiban”, koja je prethodila “Brljibanovom kazalištu” , uprizoreni su na Lidranu.
OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica
Luka Čupar, 4. a
Zašto baš likovi kao što su Brljiban, Čarobni štapić, Vol, Orkestar, Kusorepa i sl.?
Teško pitanje. Brljiban ima neke privlačne osobine, mio je, razdragan, želi se družiti, ima potrebu da ga svi vole – zar nismo gotovo svi takvi? Neki od ostalih za koje pitaš su bili naprosto korisni, da osobine glavnih likova bolje dođu do izražaja.
Jakov Hren, 4. a
Kako pisci pišu knjige i kako ih ilustriraju?
To su najčešće dva odvojena zanimanja. Obično pisac napiše tekst, preda ga izdavaču, a izdavač (onaj koji knjigu tiska) onda nalazi ilustratora. Ponekad ilustratora nađe i sam pisac.
Zna se dogoditi, da je pisac sam ilustrator svojih djela (obično se radi o slikovnicama), ali puno se češće događa da sam ilustrator napiše tekst. To je vjerojatno zato što je opće mišljenje da je pisati lakše nego ilustrirati, jer alatom za pisanje barataju svi ljudi. Alat za pisanje su riječi, a svi ih izgovaramo i njima se svakodnevno služimo. Dok se bojicama i kistom ne služimo baš tako često. I smatra se da crtanje i slikanje treba učiti. Zato postoje škole i akademije. Ali škole za pisce ne postoje. Zapravo su ih tek u drugoj polovini prošlog stoljeća uveli Amerikanci,a i drugdje u svijetu se polako pokušavaju osnovati takve škole. To ne znači, da pisac ne treba učiti zanat i da ne mora vježbati. Potreban je, naravno, i dar, odnosno želja.
OŠ Mahično
Pitanja sastavili: Maxim Bosiljevac, Lorenzo Ivka, Matej Laić, Luka Lovasić, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Vid Pešut, Regina Sušilović, Petra Vladić, Jakov David Vuković, Karla Zdelar
Kad ste napisali svoju prvu knjigu, s koliko godina? I kako je onda bilo bez računala?
Cijelo sam vrijeme pisala i kad su mi bile 33 godine shvatila sam da imam dovoljan broj pjesama za zbirku. Složila sam zbirku i ponudila je nekolicini izdavača, ali svi su je odbili (dosta vremena kasnije sve su te pjesme objavljene u časopisima za djecu, u zbirci “Mjesečevoj zaručnici govori car”, a neke će ući i u novu zbirku “Zmajski poljupci”, koja bi trebala izaći negdje početkom iduće godine). Onda sam tu prvobitnu zbirku, poslala Vlasti Pokrivki, koja je vjerojatno uočila moj dar za malu formu, pa me pozvala u svoj lutkarski studio “Kvak”. Tamo sam napisala svoju prvu zbirku lutkarskih igrokaza (i svoju prvu objavljenu knjigu): “Hoću biti Brljiban”.
A kako je bilo bez računala? Pitanje u prijevodu glasi: Kako možeš znati da ti nedostaje nešto što ne postoji?
Ja, kao i nemali broj pisaca, prvu verziju teksta pišem rukom. Kažu da između ruke i mozga postoji neka čvrsta veza (ne mislim na onu da mozak upravlja pokretima, nego na nešto puno suptilnije). Računalo je velika, velika pomoć, prilikom sređivanja teksta. To je uvelike skratilo proces pisanja, osobito dugačkih romana.
Koja vam je najdraža knjiga (tuđa)?
“Pripovijest o Dr. Doolittleu”. Kad sam bila mala, znala sam je napamet. Silno sam željela i još uvijek želim naučiti jezik životinja. U zadnjih desetak godina otkrilo se da je to moguće i već postoji relativno velik broj ljudi, koji su uspjeli to naučiti i o tome napisali knjige. Kod nas su dvije prevedene “Što govore vaše životinje” i “Životinje imaju osjećaje” autorice Margrit Coates (Planetopija).
OŠ Oroslavlje
Nika Juriša
Jesu li likovi prema stvarnim likovima?
U načelu jesu. Ali ne u smislu, da vidim svog susjeda, pa kažem, eh sad ću ja od njega napraviti Bubanka. Nego pisac kroz komunikaciju stječe neka znanja i onda ih pretače u riječi. Premda je igrica “Ali nisam, kad ti kažem da nisam” nastala tako što sam prisluškivala. To je bilo u vrijeme dok sam još studirala. Došla sam kući i zastala pred svojom podstanarskom sobom, jer sam iz nje čula neke glasove, pa nisam željela nepozvana „banuti“. Moja cimerica očito je žustro razgovarala sa svojim dečkom. Evo što sam čula:
Ona: Brzvrmrgrtih tohkohbr (tako
je brzo govorila da nisam ništa, ama baš ništa razumjela)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…
Ona: Brgrmruhahjoj,ma,grtrc… (posve nerazumljivo)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…
Nakon što se to neko vrijeme ponavljalo, postala sam svjesna da prisluškujem, pa sam otišla i pričekala na ulici dok njih dvoje nisu izašli zagrljeni.
Što vam je u djetinjstvu bilo najljepše, a što najgore?
Odrasla sam u (tada) predgrađu grada Osijeka. Ulice su bile široke sa svake strane bio je travnjak i drvored, pa tek onda pločnik. U ulici je bilo puno djece, velike obitelji. Po cijele smo se dane igrali na ulici (tada još nije bilo automobila, pa smo nesmetano pretrčavali cestu) npr. “Došla majka s kolodvora”, piljaka, “Gdje se bruse škarice?” “Care, care, koliko je sati?”, a ponekad bi nam netko od odraslih koji nas je kao čuvao ispričao ili pročitao priču. Kasnije, kad smo krenuli u školu, čim bismo došli kući, frknuli bismo torbu u hodnik ili predvorje ili je naprosto ostavili u veži i odmah bismo nastavljali igru. Tada smo se već igrali graničara, “Došli smo iz Južne Amerike” (ta igra zahtijeva razmišljanje), a mi djevojčice igrale smo se lutkama koje smo same napravile – bile su to sasvim jednostavne lutke, bez ruku i nogu, imale su samo glavu i trup. Ali to nas nije sprječavalo da im šijemo odjeću od krpica koje smo dobivale od „stare Totovice“, koja je bila krojačica i pekla najbolje kolače. Na ulici smo u stankama od igre i jeli, obično kruha i masti ili kruha i pekmeza – maslac je bio skup, a margarin još nisu izmislili.
Najgore mi je bilo kad su djeca mučila životinje, npr. gazila mrave ili žive leptire nabadala na konac (takmičili su se čiji će konac biti duži, tako da je na jedan konac znalo biti nabodeno i pedesetak leptira). Tada je leptira bilo u izobilju, cijela jata. Bilo je naravno i komaraca, kojih za razliku od leptira ima i danas.
Lovro Kosmat, 2.b
Jesu li u vašem djetinjstvu postojale tako teške bolesti kao danas?
Jesu, ali mislim da nisu bile iste. Postojale su, naravno, ospice koje se tada uopće nisu smatrale teškom bolesti, nego nečim što naprosto treba preležati, po mogućnosti u polumraku. U kućama, gdje je bilo puno djece, čak se smatralo poželjnim da se svi što prije zaraze, pa da se to skine s vrata. Ne sjećam se da je ikada itko od ospica imao neke posljedice, i svi smo kasnije na njih bilo otporni. Bile su tu male boginje, isto prilično bezazlene, ali STRAŠNO neugodne. Svrbjelo je da poludiš, a nisi se smio češati, jer bi onda razgrebao mjehurić u kojem je bila neka bjelkasta tekućina i ostao bi ti ožiljak. Nezgodno ako je na licu. Tako da su mame jako pazile, osobito na nas kćeri, pa su te mjehuriće posipale puderom i ne sjećam se više čim sve sve, da nas manje svrbi. Treća uobičajena bolest bila je veliki kašalj, ili magareći kašalj, kako smo ga mi djeca zvali i koji je mogao ostaviti posljedica na plućima – tada još nije bilo antibiotika, odnosno bilo ih je, ali ni izdaleka u tako širokoj uporabi.
Onda šarlah i difterija, opasne bolesti i najgora od svih trbušni tifus, bolest koja je u mome kraju tada bila još relativno česta, a danas, hvala bogu, gotovo da je i nema.
