Objavljeno Komentiraj

U tijeku su prijave za novi ciklus NMK!

Do 1. rujna 2020. prijavite svoju školu, vrtić – grupu ili razred u međunarodni projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica!

Usprkos poteškoćama zbog pandemije virusa COVID-19 i potresa u Zagrebu, projekt NMK smo uspješno priveli kraju.

Naša mala knjižnica se nastavlja i u školskoj godini 2020./21., a prijaviti se možete popunjavanjem pristupnice na adresi  nasamalaknjiznica.org do 1. rujna 2020. godine.

Međunarodni projekt Naša mala knjižnica usmjeren je na stalno povećanje i razvoj publike među djecom kako bismo u budućnosti dobili publiku koja će biti spremna kritički čitati književna djela.

U tu svrhu pripremili smo dva kompleta knjiga – za predškolce i/ili učenike 1. razreda (dob od 5-7 godina), te učenike nižih razreda osnovnih škola od 1. – 4. razreda (dob od 7-10 godina). Cijena kompleta od šest knjiga iznosi 500,00 kn. Uz komplet knjiga poklanjamo vam Kreativne knjižice za svako dijete prijavljeno u projekt, a koje služe za bolje razumijevanje pročitanog djela. Kupnjom jednog kompleta knjiga možete dobiti maksimalno 30 primjeraka Kreativnih knjižica.

KNJIGE ZA PREDŠKOLCE:

Silvija Šesto: Pe pita… o nebu
Dr. Jazbec: Ljekarnik Miško… ili zašto veljača ima 29 dana
Jana Bauer: Kako prestrašiti čudovište
Anete Melece: Kiosk
Kadri Lepp: Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke
Piret Jaaks: Mamin zmaj

Cijena kompleta: 500,00 kn (PDV je uračunat) + GRATIS dostava

KNJIGE ZA ŠKOLSKI UZRAST:

Kestutis Kasparavičius: Drhturavi vitez
Susanna Mattiangeli: Tko je Antonio?
Aino Havukainen, Sami Toivonen: Tiko i Piko
Ida Mlakar Črnič: U blizini živi djevojčica
Tamara Bakran: Rosica i fazan
Nada Horvat: Slučajevi Detektiva Macana

Cijena kompleta: 500,00 kn (PDV je uračunat) + GRATIS dostava

Više informacija o projektu i aktivnostima možete saznati na mrežnoj stranici nasamalaknjiznica.org ili nas kontaktirajte na e-mail: nmk@ibis-grafika.hr.

Objavljeno Komentiraj

Razgovor s piscem: Kęstutis Kasparavičius (Podvodna priča)

Na dalekom sjeveru Europe, na obali Baltičkog mora nalazi se Litva, najrasprostranjenija baltička zemlja koja posjetitelje iznenađuje svojom prirodnim i kulturnim ljepotama. Država je to s oko 3 milijuna stanovnika, a glavni grad Vilnius smješten je blizu granice s Bjelorusijom i broji tek oko 500 tisuća stanovnika.

Starije generacije možda još pamte Šarunasa Marčulionisa i Rimasa Kurtinaitisa, košarkaške idole iz 90-ih, a oni mlađi nešto poznatiji košarkaški klub Žalgiris, ali Litva nudi više osim očaravajućih baroknih fasada i košarke; u Aukštadvarisu, malom selu u blizini glavnog grada 1954. rodio se cijenjeni litavski dječji pisac i ilustrator – Kęstutis Kasparavičius, danas poznat diljem Europe i na Dalekom istoku.

U početku je ilustrirao autore klasike, poput H. C. Andersena, C. Collodija, E. T. A. Hoffmana i F. Dostojevskoga, ali s vremenom se pomalo umorio te se odlučio okušati u stvaranju vlastitih djela. Priliku za to dala mu je mala izdavačka kuća iz Tajvana, Grimm Press kada su odlučili objaviti dobrotvornu knjigu za djecu – žrtve potresa. Njegova prva autorska priča “Songman” toliko se svidjela uredniku, da mu je predložio da napiše i ilustrira još smiješnih priča koje će objaviti.

Danas je Kęstutis Kasparavičius najbolji litavski pisac i ilustrator za djecu i veliki promotor svoje zemlje u svijetu. Zahvaljujući prevoditeljici s litavskog, Mirjani Bračko, Ibis grafika je do sada objavila 13 autorovih knjiga, od kojih su dvije uvrštene u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnicaLijenozemska i Podvodna priča.

U nastavku pročitajte razgovor s Kęstutisom Kasparavičiusom čija su pitanja pripremili učenici osnovnih škola i njihovi mentori koji sudjeluju u ovogodišnjem projektu NMK.

IV. OŠ BJELOVAR

Pokušavate li svojim knjigama utjecati na čitatelje i ako da, na koji način?

Možda samo malo. Mislim da bi dječje knjige trebale potaknuti djecu na razmišljanje i razvijanje kreativnosti i mašte, postavljanja više pitanja nego davanja odgovora. Ne volim izravnu didaktiku u dječjim knjigama. Sjećam se kad sam bio malo dijete i netko mi je govorio što moram raditi, oduvijek sam želio da to učinim upravo suprotno. Tako obično izbjegavam didaktiku u svojim pričama. Možda ponekad u mojim knjigama možete pronaći neke aluzije ili savjete, ali uvijek ih pokušavam sakriti jer nitko ne voli dosadni moral. Ni dijete ni odrasla osoba.

Možete li nam u nekoliko riječi reći kakav je život u Litvi?

Litva je zemlja u kojoj puno kiši. I zato je zaista sjajno mjesto za sve vrste umjetnika. Jer kad sjedite za svojim radnim stolom i gledate kroz prozor kako pada kiša od jutra do večeri, možete učiniti ništa drugo nego započeti slikati, pisati knjige, crtati ilustracije ili stvarati nešto drugo. Litva je zemlja koja se nalazi daleko od Hrvatske u sjevernoj Europi na obali Baltičkog mora. Broj stanovnika je oko 3 milijuna, pa je to u odnosu na Hrvatsku malo manja država. Imamo kratko ljeto i malo dužu vlažnu, ali ne baš hladnu zimu. U Litvi možete pronaći mnoštvo velikih i malih jezera, plavih rijeka i zimzelenih šuma. Dakle, općenito je zelena i čista zemlja jer ovdje nemamo baš velike tvornice. Ali mi nemamo prave planine, Litva je nizinska zemlja.

Imate li vremena za neki hobi i ako da, koji?

Ponekad nakon posla odlazim na koncerte. Doista sam veliki ljubitelj stare glazbe: posebno renesanse i ranog baroka. Glazbu slušam gotovo cijelo vrijeme dok radim. Volim ponekad i sam peći kolače. Međutim, da kažem istinu, volim ih pojesti još više. Moja 3 najdraža kolača su: kremšnita, klasični cheesecake i jednostavna torta od jabuka.

OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA PETROVSKO – PODRUČNA ŠKOLA SLATINA

Zašto ste napisali Podvodnu priču? (Helena Vučilovski, 2.a)

Postoje mnoge priče o životu na kopnu, a svega nekoliko o podvodnom životu. Unatoč tome, pod vodom u dubokim morima i oceanima živi puno vrlo zanimljivih stvorenja poput riba, hobotnica, lignji, kitova, morskih zvijezda, morskih ježeva ili kamenica. A o njima znamo vrlo malo. Posebno o onima koji žive jako duboko na dnu mora. Zato sam odlučio otkriti neke od mnogih tajni podvodnog života. A ova knjiga govori i o prijateljstvu vrlo različitih bića.

Kako započinje Vaš uobičajeni dan? (Lana Ovčariček, 2.a)

Ja sam slobodni umjetnik od 1986. godine, tako da već 35 godina upravljam svojim vremenom. Neki se kolege konstantno žale kako je teško natjerati se da radiš kad nemaš strogog šefa pored sebe. Slažem se da ponekad može biti prilično teško, a ponekad se jednostavno morate malo prisiliti. S druge strane, velika je prednost imati slobodne ruke za upravljanje vremenom na način koji želite. Moj svakodnevni raspored je vrlo lak: probudim se u 7 ujutro i počnem raditi u 9 sati. Ja sam prava rana ptica i ne volim raditi do kasno. Tako uvijek pokušavam završiti svoj radni dan do 18 sati. Nakon večere odlazim u svoju svakodnevnu večernju šetnju. Živim u starom gradu Vilniusu i doista volim one kasne šetnje donjim uskim ulicama starog grada. Pomaže mi da se opustim i počistim glavu nakon dugog dana. I najvažnije je da mi mnoge moje priče i ideje padnu na pamet upravo tijekom tih šetnji.

Pišete li danju ili noću? (Niko Podgajski, 2.a)

Obično spavam noću i radim danju. Najbolje vrijeme za ilustracije su jutarnji sati. Poanta je u tome što crtanje akvarelom zahtijeva vrlo dobru rasvjetu, a najbolja rasvjeta za to je prirodno dnevno svjetlo. Ali ponekad, posebno u kasnu jesen ili zimu, dan je vrlo kratak i mutan. Tako je najbolja sezona za ilustraciju definitivno proljeće i ljeto. U zimskom vremenu obično pišem.

Jeste li u kojem trenutku htjeli odustati od pisanja? (Karlo Zrinščak, 2.a)

Ne još!

OŠ MATIJA GUBEC MAGADENOVAC – PŠ MARIJANCI

Koliko ste knjiga napisali? (Fabian Popović, 3. razred)

Napisao sam već 18 knjiga. Ilustrirao sam 66 knjiga, uključujući onih 18 knjiga za koje sam tekstove napisao sam.

Gdje radite posao književnika? Kod kuće ili imate ured? (Eva Dorkić , 3. razred)

Nikada u životu nisam imao ured ili umjetnički studio. Uvijek radim u mjestu u kojem živim. Sjećam se vremena kad smo živjeli u našoj velikoj kući u šumi. Tako sam tamo živio i radio sa svom obitelji: suprugom, četvero djece i psa. Nikada  ih nisam uznemiravao, ali nisu ni oni mene ometali. Napisao sam mnogo priča o našoj kući i vrtu. A posebno sam zahvalan našem psu na podršci: dok sam pisao ili ilustrirao svoje knjige, pas je puno pridonio dok je cijelo vrijeme spavao ispod mog radnog stola.

Jeste li voljeli čitati kao mali?  (Jana Pandurić , 3. razred)

U djetinjstvu sam čitao puno knjiga i vrlo različitih knjiga. Zapravo su to sve bile knjige koje sam mogao naći u maloj knjižnici naše osnovne škole. Naravno, u to vrijeme to nije bio veliki izbor dječjih knjiga u odnosu na danas. Međutim, uvijek sam mogao pronaći nešto zanimljivo za mene. Mogu vam sa sigurnošću reći da je moja omiljena knjiga bio Medvjedić Winnie  (Winnie the Pooh) autora A. A. Milne. Bilo je to u prošlosti kad sam bio dijete, zatim u studentskim vremenima i to mi je još uvijek jedna od najdražih knjiga. I jako mi se sviđa Pinnochio od Carla Collodija. Uzgred, to je samo jedna knjiga koju sam već dva puta ilustrirao (crtao potpuno različite ilustracije).

OŠ BRŠADIN

Jeste li kao mali htjeli biti pisac? (Sara Ponjević)

Ne sjećam se točno koliko različitih zanimanja mi se sviđalo kad sam bio dijete. Neka od njih su: mornarički kapetan, pilot, sladoledar, pa čak i električar. Ono čega se sjećam je da sigurno nisam htio biti ilustrator ili dječji pisac.

Jesu li Vaši likovi izmišljeni ili imaju neke veze sa stvarnosti? (Sara Ponjević)

Pričajmo malo o mojim kratkim pričama. Nadam se da je netko od vas pročitao moje kratke priče: Budalaste priče i Kratke priče. Knjige kratkih priča koje sam napisao i ilustrirao kad sam živio u svojoj šumskoj kući. Sve su priče uglavnom o našoj kući, o mojoj obitelji i različitim stvarima u našoj kući. Tako da su te priče vrlo realistične i sve ono o čemu sam pričao imao je stvarne prototipe: moj radni stol, televizor, hladnjak, kamin, WC, cipele, usisavač, četkica za zube, voće, luk, jagode, ruže i sav kuhinjski alat.

OŠ GORNJE VRAPČE

Kako Sunce može pasti s mjesta? (Rafael Sreš, 3.a)

U fantastičnim knjigama, posebno dječjim knjigama, može se dogoditi puno čudnih, pa čak i čudesnih stvari. Čuda koja je teško zamisliti. U knjigama je moguće sve. I to ne samo u knjigama. U našoj mašti ne postoje nemoguće stvari. Ponekad je stvarni svijet samo premali za nas.

Kako hobotnica može imati naočale? (Rafael Sreš, 3. a)

Kupio ih je u trgovini podvodnih naočala. Dobio ih je za posebnu cijenu na sezonskom popustu, a napravljene su isključivo za njega. Dakle, cijena je bila 8 malih ružičastih morskih školjki.

Što se dogodi s ljudima koji su u zrakoplovu koji padne u more? (Sara Gorički, 3. a)

Odgovor je vrlo jednostavan, jer to nije običan avion. U stvari, to je avion koji se zove bespilotna letjelica. To znači da je riječ o zrakoplovu bez ljudskog pilota. Poput drona samo mnogo većeg.

Jesu li ribice vidjele morske sirene? (Petra Kolić, 3. a)

Da, ribice su sigurno vidjele sirene. Živimo na kopnu i ne možemo ni zamisliti što se sve događa u morskim dubinama. Podvodni svijet pun je tajni. Da budem iskren, nikad u životu nisam vidio sirene, ali siguran sam da žive negdje u dubokoj vodi.

OŠ OROSLAVJE

Koju ste priču prvu napisali i kako je nastala, prema stvarnom ili izmišljenom događaju? (Lota Belošević, 3. c)

Mnogo godina radio sam kao ilustrator s izdavačem Grimm Press iz Tajvana. 2002. godine Grimm Press objavio je knjigu sa dobrotvornim namjerama za djecu žrtve potresa. Umjetnici iz cijelog svijeta zamoljeni su da pošalju jednu ilustraciju sa svojim kratkim tekstom. Tako sam stvorio svoju prvu kratku priču Songman. Dakle, Songman je prva priča koju sam napisao. Ubrzo nakon toga napisao sam još ovakvih priča i ubrzo se pojavila moja prva knjiga kratkih priča pod nazivom Budalaste Priče. I samo želim dodati da su moje prve tri knjige objavljene prvo ne na mom materinjem litavskom jeziku, već na kineskom.

OŠ ANTUN I STJEPAN RADIĆ, GUNJA

Odakle vam inspiracija za Podvodnu priču? (Asya Ahmetović, 2. a)

Ako pogledate likove dječijih knjiga, zasigurno ćete primijetiti činjenicu da su najpopularnije životinje medvjedi, mačke, zečevi, psi ili druge slatke životinje. Ali sigurno nije riba. Samo sam pomislio zašto su ribe gore od ostalih stvorenja?

Hoće li uskoro izaći vaša nova napisana knjiga? (Indira Zahirović, 2. a)

Da, upravo sam završio svoju novu slikovnicu. Naslov je „Božić! Božić!” pa je ova knjiga očito o Božiću. Sastoji se od 11 kratkih priča. A tema je kako različite životinjske obitelji u svijetu slave Božić. U ovoj knjizi možete pronaći priče o medvjedima, mačkama, zečevima, ribama, vjevericama, pa čak i o kitovima. Tu možete pronaći i mnoštvo slika s velikim brojem sitnih detalja. Ova bi se knjiga trebala pojaviti na litvanskom jeziku sljedećeg rujna. A u Hrvatskoj je izašla slikovnica Drhturavi vitez, o hrabrom pačiću Antunu.

OŠ IVANA MAŽURANIĆA, ZAGREB

Koliko ste raznih mora vidjeli u životu?

Čim se sjetim nije ih mnogo. Vidio sam Baltičko more, Kuronsku lagunu, Sjeverno more, Norveško more, Gdanjski zaljev, Biskajski zaljev, Sredozemno more, Jadransko more, Perzijski zaljev, Žuto more, Istočno Kinesko more, Japansko more, Labradorsko more, Karipsko more i zaljev Meksiko.

Je li po Vašoj slikovnici snimljen film? Bio bi to stvarno odličan crtić!!!

Ne još, ali mislim da je to dobra ideja. Stvarno bi mi se svidjelo.

OŠ MAHIČNO

Kada Vas je počelo zanimati pisanje i crtanje i zašto?

Prije nego što sam se odlučio biti ilustrator, studirao sam deset godina glazbu (klasa izvođenja zbora) u umjetničkoj školi M.K. Čiurlionis u Vilniusu. U školi sam volio svirati klavir i pjevati, ali nisam volio baš dirigirati. Bio sam stidljiv dječak i osjećao sam se vrlo nelagodno stojeći pred velikim mnoštvom ljudi. Imao sam i zaista jaku scensku tremu. Kad sam završio školu jednostavno sam osjetio da bih trebao naći drugi način za sebe. Nakon što sam odustao od posla dirigenta zbora, shvatio sam da je posao umjetnika ono što sam oduvijek trebao biti. Tada sam slijedio svog starijeg brata i započeo studij na umjetničkoj akademiji u Vilniusu. Nakon što sam diplomirao na Akademiji umjetnosti, odmah sam počeo ilustrirati knjige. To radim gotovo 40 godina i zbog toga sam još uvijek vrlo sretan.

Što ste bili prije: pisac ili ilustrator?

Kao što sam ranije spomenuo, prvo sam počeo s crtanjem ilustracija, a pisac sam postao vrlo kasno – kad sam imao skoro 50 godina. Ali ako želite početi pisati sami, ne morate čekati da navršite 50 godina. Možete početi pisati odmah. Pogotovo ako u glavi imate puno ludih i fantastičnih priča.

Volite li više čitati knjige ili gledati filmove?

U djetinjstvu i mladoj dobi čitao sam puno knjiga. Bio sam veliki ljubitelj knjiga i kad sam bio student Umjetničke akademije, ali i kasnije. Ali sada čitam gotovo isključivo dječje knjige. I naravno da volim gledati filmove. Tijekom tog dugog razdoblja karantene gledao sam puno zaista sjajnih filmova, uključujući svih 26 filmova o Jamesu Bondu.

Pitanja sastavili: Valentina Horvat, Lorenzo Ivka, Matej Laić, Borna Mauzer, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Regina Sušilovic, Gabrijel Vrbančić, Karla Zdelar, Ivan Žgela

Objavljeno Komentiraj

Razgovor s piscem: Nada Horvat (Brljibanovo kazalište)

Daleko od gradske vreve i gužvi, u miru i zelenilu bajkovitog Hrvatskog Zagorja živi Nada Horvat, pjesnikinja i pripovjedačica poznatija kao autorica nagrađivane slikovnice “Mica Poštarica”. Davnih dana zamijenila je svoj rodni grad Osijek velikim središtem – Zagrebom gdje je upisala i diplomirala teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

No interes za brojke i računanje, nadvladala je njezina opčinjenost lutkama i lutkarskim kazalištem zahvaljujući susretu s Lutkarskim studijem “Kvak” za koji je počela pisati kratke lutkarske igrokaze. O pisanju igrokaza puno je naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke, osnivačice “Kvaka” čija je osnovna ideja bila da kroz jednostavnost i poetiku lutkarskog izraza, lutkarsko kazalište postane medij za promicanje važnih životnih vrijednosti.

Rezultat te suradnje Nada Horvat pretočila je u zbirku kratkih lutkarskih igrokaza “Hoću biti Brljiban” (Školska knjiga, Zagreb, 1986). Ta je knjiga postala temelj za nastanak brojnih igrica među kojima su Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko, a koji su 2019. godine sakupljeni i objedinjeni u knjizi “Brljibanovo kazalište” u izdanju Ibis grafike.

Izdavač Ibis grafika je zbirku Nade Horvat “Brljibanovo kazalište” koju je ilustrirala cjenjena ilustratorica Pika Vončina uvrstio u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica. Učenici osnovnih škola širom Hrvatske tako su se nakon više od trideset godina od njihova nastanka prvi put po susreli s Brljibanovom, Bumbazurom, Zvrnziborom, Brncilijom čija neobična imena lome i petljaju jezik i nama odraslima.

Uz pomoć učenika i njihovih mentora, odlučili smo omogućiti djeci da sama postave pitanja autorici o onome što ih najviše zanima ili zbunjuje, a sve kako bismo im približili i omogućili da se upoznaju s piscima i ilustratorima čije knjige u sklopu projekta s zanimanjem i oduševljenjem čitaju. U nastavku pročitajte skraćenu verziju razgovora, a opširniji prikaz svih pitanja i odgovora pronađite na stranici Naša mala knjižnica.

OŠ Banija

Melanie Hrženjak, 4.a

Kako je književnica smislila ime Brljiban?

Moja prva zbirka lutkarskih igrokaza nastala je dok sam kao lutkarica i tekstopisac sudjelovala u predstavama Lutkarskog studija “Kvak”. Studio je vodila prof. Vlasta Pokrivka, koja je istodobno predavala lutkarstvo na školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu, pa je kazalište znalo poslužiti i kao vježbalište. Učenice (tada su to bile uglavnom djevojčice) silno su uživale u tim satovima lutkarstva i same smišljale kojekakve scene. Jedna od njih smislila je i ime Brljiban i ime je postalo popularno. Kasnije nitko više nije znao tko je zapravo smislio to ime (za jednu lutku koja je bila slična ptici), a meni se svidjelo, pa sam ga prisvojila. Takav postupak se u književnosti, osobito u pjesništvu, zove nađena poezija. Recimo postoje cijele pjesme u kojima je pjesnik gotovo doslovno zapisao što je, na primjer, čuo u tramvaju i sl.

Kako bi nazvala njegovu sestru?

Brljibandica (ako bi bila slatka) ili Brljibanduša (ako bi bila oštar lik)ili Brljica (ako bi bila baš malecka), ovisi o tome kakav bi lik bila. Recimo netko, tko jako voli Brljibana, ili netko tko ga pomalo zafrkava … Brljka, Brljana…

OŠ Jurja Dobrile, Rovinj

Nina Roža

Što vas je potaknulo da se počnete baviti pisanjem i koliko dugo pišete?

Ne bih mogla reći da me nešto osobito potaknulo. Čini mi se da sam oduvijek znala da želim pisati, a osobito mi je to postalo jasno kad sam krenula u školu. Premda su mi u osnovnoj školi sastavci slabo išli. Uvijek mi je bila muka kad je trebalo nešto sastaviti i obično bih čekala mamu da mi pomogne. To je izgledalo ovako:

Mama kaže jednu rečenicu.
Ja kažem: “Nije dobro.”
Mama popravi rečenicu, ja opet kažem: “Ne, ni to ne valja.”
I tako sve dok JA ne bih bila zadovoljna SVAKOM  rečenicom i cijelim sastavkom. Mora da je moja mama imala dobre živce.

Gregor Žilbert

Kako ste dobili ideju za sve te igrokaze?

Pretpostavljam da sam neke ideje o pisanju igrokaza dobila, zato što sam radila u kazalištu. Ali ideja je samo početak. Ostvarenje ideje zahtijeva vježbanje i upornost. O pisanju igrokaza, puno, zapravo sve sam naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke.

OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica

Ema Dobrenić, 3.c

Koliko vam je vremena trebalo za tu knjigu („Brljibanovo kazalište“)?

Trideset i jednu godinu. No u međuvremenu sam pisala i druge stvari.

Natali Marušić

Kako se osjećaju likovi u igrici „Kad se nešto može čuti?“

Pa čini mi se da se najprije natječu, da bi kasnije uvidjeli da obojica imaju mana i shvaćaju kako te mane mogu ispraviti. Ali se ne sjećam, da sam to željela reći, dok sam tu igricu pisala.

IV. OŠ Varaždin

Koji vam se igrokazi (likovi) najviše sviđaju?

Kad bih mogla birati, mislim da bi to bila igrica Noćni Mrkač. Za nju bih mogla reći da je to na neki način moj životopis. Inače smatram, da je sve što pisac napiše, na neki način autobiografija i da je gotovo nemoguće napisati nešto što nije autobiografija. To vrijedi za svakog čovjeka, a ne samo za pisca. Kako opisujemo nekoga? Pa po tome kakva su njegova djela. Razlika je samo u tome što je pisac to već pretočio u riječi, pa drugi to ne moraju. Pisac uvijek piše o nečemu što razumije i s čim se može poistovjetiti. Ali to mora biti onaj njegov dio s kojim se i drugi ljudi mogu poistovjetiti. Inače ih neće zanimati. To, naravno, ne znači, da će na primjer, pisac krimića postupiti kao zločinac u knjizi, ali pisac taj lik mora razumjeti i to što o njemu zna, tako dobro opisati da ga i mi razumijemo pa ga na neki način možemo i opravdati. Postoji francuska poslovica: Sve razumjeti znači sve oprostiti.

Vi ste i lutkarica. Što to točno znači?

Što znači biti lutkarica? Ja sam kao lutkarica amater. Nisam se za to školovala. Lutkarstvo je složena umjetnost koja uključuje i kreiranje lutaka i baratanje njima (to se zove animacija, tj. oživljavanje likova, doslovno, udahnjivanje duše u njih. Zato se ta ista riječi koristi i za crtiće – i njih treba oživjeti).

OŠ Tar –Vabriga

Eva Kocijančić , 2.a razred

Koja je vaša najpoznatija knjiga?

Do sada je najpoznatija bila “Mica Poštarica”, slikovnica koja je nagrađena “Ovcom u kutiji”. A sad mislim, da će je “Brljibanovo kazalište” preteći u poznatosti, pogotovo zato što je to već druga knjiga o Brljibanu (prva je objavljena davne 1987. u izdanju Školske knjige, i zvala se “Hoću biti Brljiban”. Ta knjiga je i ilustrirana lutkama po kojima je određeni broj igrica i nastao (Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko).

Po čemu su prepoznatljive vaše knjige?

Pa trenutno, ako izuzmemo Brljibana, najpoznatije su po tome što ih je najviše o mačkama. Zbirke priča: “Zgodice o micama”, “O micama i macanima”, romani “Mjaukač, roker, pankerica” i “Mica Lakomica i zlatna ribica” i desetak slikovnica. Ove godine treba izaći iz tiska zbirka priča “Slučajevi Macana Detektiva” i podulja slikovnica “Sjenolovka i dva mačora”.

OŠ Veliko Trgovišće

Nina Muselin 3.r

Odakle vam inspiracija za tako prekrasne igrice?

Hvala na komplimentu. Nadam se da to zbilja i misliš. Ako možda i sama želiš pisati, vježbaj se u tome da uvijek govoriš samo istinu. To ne znači da svakom neugodnu istinu treba sasuti u lice. Upravo suprotno. Treba ili šutjeti tj. ne govoriti ništa, ili nastojati u toj istini naći i nešto dobro i nježno je upakirati, tako da primatelj poruke ne bude ranjen. U tome se sastoji umijeće pisanja.

Emanuel Jurički, 1.r

Tko je Brljiban?

Brljiban je bio jedna nestašna i brbljava lutka i puno je pričao, pa sam ja, eto, nešto i zapisala.

OŠ Bjelovar (2. c razred)

Koliko je vremena potrebno, da biste napisali igricu kao što je na primjer “Igra za tigra”?

Nekad samo nekoliko minuta, a nekad nekoliko godina. Imam ideju, napišem dio, ali ne znam kako bih završila. Onda ostavim, pa čekam dok mi ne padne na pamet.

Koji su vaši igrokazi uprizoreni i gdje?

U Lutkarskom studiju “Kvak”, koji i danas postoji, uprizoren je igrokaz “Hoću biti Brljiban” i prikazan je na PIF-u, međunarodnom festivalu lutkarskih igrokaza u Zagrebu.

Neke igrice ušle su u sastav drugih igrokaza, napr.: “Modrolinkove igre” i “Makar išta sa dvorišta”, a neke u televizijsku seriju “Tikvići”, Hrvatske televizije.

Mnogobrojni igrokazi iz zbirke “Hoću biti Brljiban”, koja je prethodila “Brljibanovom kazalištu” , uprizoreni su na Lidranu.

OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica

Luka Čupar, 4. a

Zašto baš likovi kao što su Brljiban, Čarobni štapić, Vol, Orkestar, Kusorepa i sl.?

Teško pitanje. Brljiban ima neke privlačne osobine, mio je, razdragan, želi se družiti, ima potrebu da ga svi vole – zar nismo gotovo svi takvi? Neki od ostalih za koje pitaš  su bili naprosto korisni, da osobine glavnih likova bolje dođu do izražaja.

Jakov Hren, 4. a

Kako pisci pišu knjige i kako ih ilustriraju?

To su najčešće dva odvojena zanimanja. Obično pisac napiše tekst, preda ga izdavaču, a izdavač (onaj koji knjigu tiska) onda nalazi ilustratora. Ponekad ilustratora nađe i sam pisac.

Zna se dogoditi, da je pisac sam ilustrator svojih djela (obično se radi o slikovnicama), ali puno se češće događa da sam ilustrator napiše tekst. To je vjerojatno zato što je opće mišljenje da je pisati lakše nego ilustrirati, jer alatom za pisanje barataju svi ljudi. Alat za pisanje su riječi, a svi ih izgovaramo i njima se svakodnevno služimo. Dok se bojicama i kistom ne služimo baš tako često. I smatra se da crtanje i slikanje treba učiti. Zato postoje škole i akademije. Ali škole za pisce ne postoje. Zapravo su ih tek u drugoj polovini prošlog stoljeća uveli Amerikanci,a i drugdje u svijetu se polako pokušavaju osnovati takve škole. To ne znači, da pisac ne treba učiti zanat i da ne mora vježbati. Potreban je, naravno, i dar, odnosno želja.

OŠ Mahično

Pitanja sastavili: Maxim Bosiljevac, Lorenzo Ivka, Matej Laić, Luka Lovasić, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Vid Pešut, Regina Sušilović, Petra Vladić, Jakov David Vuković, Karla Zdelar

Kad ste napisali svoju prvu knjigu, s koliko godina? I kako je onda bilo bez računala?

Cijelo sam vrijeme pisala i kad su mi bile 33 godine shvatila sam da imam dovoljan broj pjesama za zbirku. Složila sam zbirku i ponudila je nekolicini izdavača, ali svi su je odbili (dosta vremena kasnije sve su te pjesme objavljene u časopisima za djecu, u zbirci “Mjesečevoj zaručnici govori car”, a neke će ući i u novu zbirku “Zmajski poljupci”, koja bi trebala izaći negdje početkom iduće godine). Onda sam tu prvobitnu zbirku, poslala Vlasti Pokrivki, koja je vjerojatno uočila moj dar za malu formu, pa me pozvala u svoj lutkarski studio “Kvak”. Tamo sam napisala svoju prvu zbirku lutkarskih igrokaza (i svoju prvu objavljenu knjigu): “Hoću biti Brljiban”.

A kako je bilo bez računala? Pitanje u prijevodu glasi: Kako možeš znati da ti nedostaje nešto što ne postoji?

Ja, kao i nemali broj pisaca, prvu verziju teksta pišem rukom. Kažu da između ruke i mozga postoji neka čvrsta veza (ne mislim na onu da mozak upravlja pokretima, nego na nešto puno suptilnije). Računalo je velika, velika pomoć, prilikom sređivanja teksta. To je uvelike skratilo proces pisanja, osobito dugačkih romana.

Koja vam je najdraža knjiga (tuđa)?

“Pripovijest o Dr. Doolittleu”. Kad sam bila mala, znala sam je napamet. Silno sam željela i još uvijek želim naučiti jezik životinja. U zadnjih desetak godina otkrilo se da je to moguće i već postoji relativno velik broj ljudi, koji su uspjeli to naučiti i o tome napisali knjige. Kod nas su dvije prevedene “Što govore vaše životinje” i “Životinje imaju osjećaje” autorice Margrit Coates (Planetopija).

OŠ Oroslavlje

Nika Juriša

Jesu li likovi prema stvarnim likovima?

U načelu jesu. Ali ne u smislu, da vidim svog susjeda, pa kažem, eh sad ću ja od njega napraviti Bubanka. Nego pisac kroz komunikaciju stječe neka znanja i onda ih pretače u riječi. Premda je igrica “Ali nisam, kad ti kažem da nisam” nastala tako što sam prisluškivala. To je bilo u vrijeme dok sam još studirala. Došla sam kući i zastala pred svojom podstanarskom sobom, jer sam iz nje čula neke glasove, pa nisam željela nepozvana „banuti“. Moja cimerica očito je žustro razgovarala sa svojim dečkom. Evo što sam čula:

Ona: Brzvrmrgrtih tohkohbr (tako je brzo govorila da nisam ništa, ama baš ništa razumjela)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…
Ona: Brgrmruhahjoj,ma,grtrc… (posve nerazumljivo)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…

Nakon što se to neko vrijeme ponavljalo, postala sam svjesna da prisluškujem, pa sam otišla i pričekala na ulici dok njih dvoje nisu izašli zagrljeni.

Što vam je u djetinjstvu bilo najljepše, a što najgore?

Odrasla sam u (tada) predgrađu grada Osijeka. Ulice su bile široke sa svake strane bio je travnjak i drvored, pa tek onda pločnik. U ulici je bilo puno djece, velike obitelji. Po cijele smo se dane igrali na ulici (tada još nije bilo automobila, pa smo nesmetano pretrčavali cestu) npr. “Došla majka s kolodvora”, piljaka, “Gdje se bruse škarice?” “Care, care, koliko je sati?”, a ponekad bi nam netko od odraslih koji nas je kao čuvao ispričao ili pročitao priču.  Kasnije, kad smo krenuli u školu, čim bismo došli kući, frknuli bismo torbu u hodnik ili predvorje ili je naprosto ostavili u veži i odmah bismo nastavljali igru. Tada smo se već igrali graničara, “Došli smo iz Južne Amerike” (ta igra zahtijeva razmišljanje), a mi djevojčice igrale smo se lutkama koje smo same napravile – bile su to sasvim jednostavne lutke, bez ruku i nogu, imale su samo glavu i trup. Ali to nas nije sprječavalo da im šijemo odjeću od krpica koje smo dobivale od „stare Totovice“, koja je bila krojačica i pekla najbolje kolače. Na ulici smo u stankama od igre i jeli, obično kruha i masti ili kruha i pekmeza – maslac je bio skup, a margarin još nisu izmislili.

Najgore mi je bilo kad su djeca mučila životinje, npr. gazila mrave ili žive leptire nabadala na konac (takmičili su se čiji će konac biti duži, tako da je na jedan konac znalo biti nabodeno i pedesetak leptira). Tada je leptira bilo u izobilju, cijela jata. Bilo je naravno i komaraca, kojih za razliku od leptira ima i danas.

Lovro Kosmat, 2.b

Jesu li u vašem djetinjstvu postojale tako teške bolesti kao danas?

Jesu, ali mislim da nisu bile iste. Postojale su, naravno, ospice koje se tada uopće nisu smatrale teškom bolesti, nego nečim što naprosto treba preležati, po mogućnosti u polumraku. U kućama, gdje je bilo puno djece, čak se smatralo poželjnim da se svi što prije zaraze, pa da se to skine s vrata. Ne sjećam se da je ikada itko od ospica imao neke posljedice, i svi smo kasnije na njih bilo otporni. Bile su tu male boginje, isto prilično bezazlene, ali STRAŠNO neugodne. Svrbjelo je da poludiš, a nisi se smio češati, jer bi onda razgrebao mjehurić u kojem je bila neka bjelkasta tekućina i ostao bi ti ožiljak. Nezgodno ako je na licu. Tako da su mame jako pazile, osobito na nas kćeri, pa su te mjehuriće posipale puderom i ne sjećam se više čim sve sve, da nas manje svrbi. Treća uobičajena bolest bila je veliki kašalj, ili magareći kašalj, kako smo ga mi djeca zvali i koji je mogao ostaviti posljedica na plućima –  tada još nije bilo antibiotika, odnosno bilo ih je, ali ni izdaleka u tako širokoj uporabi.

Onda šarlah i difterija, opasne bolesti i najgora od svih trbušni tifus, bolest koja je u mome kraju tada bila još relativno česta, a danas, hvala bogu, gotovo da je i nema.

Brljibanovo kazalište
Ilustracija Pike Vončine iz zbirke Nade Horvat “Brljibanovo kazalište”
Objavljeno Komentiraj

Izložba dječjih radova nastalih u projektu Naša mala knjižnica

NOVI ZAGREB – U zagrebačkoj Knjižnici Savski gaj u tijeku je izložba likovnih i literarnih radova učenika osnovnih škola nastalih u sklopu projekta poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica.

Projekt od studenog 2017. do studenog 2019. širom Hrvatske provodi Ibis grafika iz Zagreba u suradnji sa školama, školskim i narodnim knjižnicama.

U projektu su svojim literarnim i likovnim radovima koji su nastali nakon čitanja knjiga sudjelovala djeca od 1. do 4. razreda iz raznih dijelova Hrvatske.

Galeriju odabranih dječjih radova možete pogledati online klikom na link te na Odjelu za djecu i mladež Knjižnice Savski gaj do 09. rujna 2019. u sklopu radnog vremena:

pon, sri, pet, sub – 8:00 – 14:00
uto-čet – 14:00 – 20:00

.

Objavljeno Komentiraj

NMK: Vijesti iz OŠ Bartola Kašića

ZAGREB – Učenici OŠ Bartola Kašića radili su vrijedno do kraja školske godine i završili su slatko i uspješno.

Učenici su napravili male ježiće od plastelina i igricu „Ježu, ne ježi se!“ po priči iz knjige „Strašna vila“.  Pogledali su i film „Čarabaralo“ i iako je na slovenskom, učenici su prepoznali likove iz slikovnice.

Kviz su odradili u programu Kahoot, bilo je jako napeto i natjecateljski, a zatim su se počastili slatkim ježićima iz kutije i podijelili pohvalnice svim sudionicima projekta.

Sve se može vidjeti na stranici http://www.os-bartola-kasica-zg.skole.hr/knji_nica1/na_a_mala_knji_nica . Naročito su im drage knjižice koje su napravili u Storyjumperu.

Srdačan pozdrav šalju nam Evica Tihomirović, knjižničarka i Marija Rattinger, učiteljica RN u OŠ B. Kašića