Pozivamo vas na Okrugli stol NMK! Što smo sve radili, čime smo se bavili, što i kako smo čitali? Prijavite se, dođite i saznajte! Sudjelovanje je besplatno.
Susret će se održati 27.03.2023. s početkom u 18.30h putem platforme Zoom. Prijave za sudjelovanje će biti omogućene u srijedu, 08.03.2023., a vršit će se putem obrasca za prijavu. Sudjelovati mogu SVI ZAINTERESIRANI!
Cilj nam je okupiti sve ovogodišnje koordinatore i koordinatorice u jednom zajedničkom susretu kako bi vrtići dobili uvid u načine čitanja u školi, te kako bi se škole prisjetile kako se to uz puno igre radi u vrtiću. Knjižnice će nas pak poučiti zajedništvu i okupljanju u zajedničkom cilju: čitanju, promišljanju i djelovanju, što je temeljna zamisao ovog projekta.
Susret će se sastojati od nekoliko kraćih izlaganja: dobit ćemo uvid u projekt NMK povezan s jednim drugim zanimljivim projektom, a zatim ćemo čuti nekoliko kraćih izlaganja na temu slikovnica Plava patka, Kako zagrliti ježa i Tisuću ptica. Poslušat ćemo i dojmove iz OŠ Augusta Cesarca u Krapini, u kojoj se projekt NMK provodi u školskoj knjižnici.
Kako bismo obogatili ovo naše druženje, pozvali smo u goste prevoditelja. Njegovo je ime Krešimir Krnic, a osim što je i jedan od idejnih začetnika ovog projekta, svake godine nam donosi nove, inovativne i kreativne prijevode NMK knjiga s raznih europskih i istočnih jezika. Krešimir će nam govoriti o načinima prevođenja za djecu, na koje probleme najčešće nailazi te kako izabire riječi koje na kraju završe među koricama.
Sudjelovanje na ovom događaju je potpuno besplatno. Također, snimka Okruglog stola će biti javno objavljena na našem Youtube kanalu i moći ćete joj pristupiti kada god to vama odgovara. No osim snimke Okruglog stola, na našem kanalu možete pogledati i dosadašnji tijek projekta, kratke videouratke s fotografijama raznih radova naših škola, vrtića i knjižnica te skraćene snimke naših online radionica na kojima sudjeluju i izlažu naši vrijedni koordinatori i koordinatorice.
Projekt NAŠA MALA KNJIŽNICA iz godine u godinu broji sve više škola, vrtića i škola-sudionika. Naravno da nas to iznimno veseli, no to također znači da je potrebno požuriti s prijavom! Broj sudionika je ograničen jer želimo osigurati kvalitetan i sadržajno bogat susret, stoga nemojte zaboraviti postaviti podsjetnike za srijedu, 08. ožujka i popuniti našu kratku prijavnicu!
Do 1. rujna 2020. prijavite svoju školu, vrtić – grupu ili razred u međunarodni projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica!
Usprkos poteškoćama zbog
pandemije virusa COVID-19 i potresa u Zagrebu, projekt NMK smo uspješno priveli
kraju.
Naša mala knjižnica se nastavlja i u školskoj godini 2020./21., a prijaviti se možete popunjavanjem pristupnice na adresi nasamalaknjiznica.org do 1. rujna 2020. godine.
Međunarodni projekt Naša mala
knjižnica usmjeren je na stalno povećanje i razvoj publike među djecom kako
bismo u budućnosti dobili publiku koja će biti spremna kritički čitati
književna djela.
U tu svrhu pripremili smo dva kompleta knjiga – za predškolce i/ili učenike 1. razreda (dob od 5-7 godina), te učenike nižih razreda osnovnih škola od 1. – 4. razreda (dob od 7-10 godina). Cijena kompleta od šest knjiga iznosi 500,00 kn. Uz komplet knjiga poklanjamo vam Kreativne knjižice za svako dijete prijavljeno u projekt, a koje služe za bolje razumijevanje pročitanog djela. Kupnjom jednog kompleta knjiga možete dobiti maksimalno 30 primjeraka Kreativnih knjižica.
Cijena kompleta: 500,00 kn (PDV je uračunat) + GRATIS dostava
KNJIGE ZA ŠKOLSKI UZRAST:
Kestutis Kasparavičius: Drhturavi vitez Susanna Mattiangeli: Tko je Antonio? Aino Havukainen, Sami Toivonen: Tiko i Piko Ida Mlakar Črnič: U blizini živi djevojčica Tamara Bakran: Rosica i fazan Nada Horvat: Slučajevi Detektiva Macana
Cijena kompleta: 500,00 kn (PDV je uračunat) + GRATIS dostava
Na dalekom sjeveru Europe, na obali Baltičkog mora nalazi se Litva, najrasprostranjenija baltička zemlja koja posjetitelje iznenađuje svojom prirodnim i kulturnim ljepotama. Država je to s oko 3 milijuna stanovnika, a glavni grad Vilnius smješten je blizu granice s Bjelorusijom i broji tek oko 500 tisuća stanovnika.
Starije generacije možda još pamte Šarunasa Marčulionisa i Rimasa Kurtinaitisa, košarkaške idole iz 90-ih, a oni mlađi nešto poznatiji košarkaški klub Žalgiris, ali Litva nudi više osim očaravajućih baroknih fasada i košarke; u Aukštadvarisu, malom selu u blizini glavnog grada 1954. rodio se cijenjeni litavski dječji pisac i ilustrator – Kęstutis Kasparavičius, danas poznat diljem Europe i na Dalekom istoku.
U početku je ilustrirao autore klasike, poput H. C. Andersena, C. Collodija, E. T. A. Hoffmana i F. Dostojevskoga, ali s vremenom se pomalo umorio te se odlučio okušati u stvaranju vlastitih djela. Priliku za to dala mu je mala izdavačka kuća iz Tajvana, Grimm Press kada su odlučili objaviti dobrotvornu knjigu za djecu – žrtve potresa. Njegova prva autorska priča “Songman” toliko se svidjela uredniku, da mu je predložio da napiše i ilustrira još smiješnih priča koje će objaviti.
Danas je Kęstutis Kasparavičius najbolji litavski pisac i ilustrator za djecu i veliki promotor svoje zemlje u svijetu. Zahvaljujući prevoditeljici s litavskog, Mirjani Bračko, Ibis grafika je do sada objavila 13 autorovih knjiga, od kojih su dvije uvrštene u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica – Lijenozemska i Podvodna priča.
U nastavku pročitajte razgovor s Kęstutisom Kasparavičiusom čija su pitanja pripremili učenici osnovnih škola i njihovi mentori koji sudjeluju u ovogodišnjem projektu NMK.
IV. OŠ BJELOVAR
Pokušavate li svojim knjigama utjecati na
čitatelje i ako da, na koji način?
Možda samo malo. Mislim da bi dječje knjige
trebale potaknuti djecu na razmišljanje i razvijanje kreativnosti i mašte,
postavljanja više pitanja nego davanja odgovora. Ne volim izravnu didaktiku u
dječjim knjigama. Sjećam se kad sam bio malo dijete i netko mi je govorio što
moram raditi, oduvijek sam želio da to učinim upravo suprotno. Tako obično
izbjegavam didaktiku u svojim pričama. Možda ponekad u mojim knjigama možete
pronaći neke aluzije ili savjete, ali uvijek ih pokušavam sakriti jer nitko ne
voli dosadni moral. Ni dijete ni odrasla osoba.
Možete li nam u nekoliko riječi reći kakav je
život u Litvi?
Litva je zemlja u kojoj puno kiši. I zato je
zaista sjajno mjesto za sve vrste umjetnika. Jer kad sjedite za svojim radnim
stolom i gledate kroz prozor kako pada kiša od jutra do večeri, možete učiniti
ništa drugo nego započeti slikati, pisati knjige, crtati ilustracije ili
stvarati nešto drugo. Litva je zemlja koja se nalazi daleko od Hrvatske u
sjevernoj Europi na obali Baltičkog mora. Broj stanovnika je oko 3 milijuna, pa
je to u odnosu na Hrvatsku malo manja država. Imamo kratko ljeto i malo dužu
vlažnu, ali ne baš hladnu zimu. U Litvi možete pronaći mnoštvo velikih i malih
jezera, plavih rijeka i zimzelenih šuma. Dakle, općenito je zelena i čista
zemlja jer ovdje nemamo baš velike tvornice. Ali mi nemamo prave planine, Litva
je nizinska zemlja.
Imate li vremena za neki hobi i ako da, koji?
Ponekad nakon posla odlazim na koncerte.
Doista sam veliki ljubitelj stare glazbe: posebno renesanse i ranog baroka.
Glazbu slušam gotovo cijelo vrijeme dok radim. Volim ponekad i sam peći kolače.
Međutim, da kažem istinu, volim ih pojesti još više. Moja 3 najdraža kolača su:
kremšnita, klasični cheesecake i jednostavna torta od jabuka.
OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA PETROVSKO – PODRUČNA ŠKOLA SLATINA
Zašto ste napisali Podvodnu priču? (Helena Vučilovski, 2.a)
Postoje mnoge priče o životu na kopnu, a svega nekoliko o podvodnom
životu. Unatoč tome, pod vodom u dubokim morima i oceanima živi puno vrlo
zanimljivih stvorenja poput riba, hobotnica, lignji, kitova, morskih zvijezda,
morskih ježeva ili kamenica. A o njima znamo vrlo malo. Posebno o onima koji
žive jako duboko na dnu mora. Zato sam odlučio otkriti neke od mnogih tajni
podvodnog života. A ova knjiga govori i o prijateljstvu vrlo različitih bića.
Kako započinje Vaš uobičajeni dan? (Lana Ovčariček, 2.a)
Ja sam slobodni umjetnik od 1986. godine, tako da već 35 godina upravljam
svojim vremenom. Neki se kolege konstantno žale kako je teško natjerati se da
radiš kad nemaš strogog šefa pored sebe. Slažem se da ponekad može biti
prilično teško, a ponekad se jednostavno morate malo prisiliti. S druge strane,
velika je prednost imati slobodne ruke za upravljanje vremenom na način koji
želite. Moj svakodnevni raspored je vrlo lak: probudim se u 7 ujutro i počnem
raditi u 9 sati. Ja sam prava rana ptica i ne volim raditi do kasno. Tako
uvijek pokušavam završiti svoj radni dan do 18 sati. Nakon večere odlazim u
svoju svakodnevnu večernju šetnju. Živim u starom gradu Vilniusu i doista volim
one kasne šetnje donjim uskim ulicama starog grada. Pomaže mi da se opustim i
počistim glavu nakon dugog dana. I najvažnije je da mi mnoge moje priče i ideje
padnu na pamet upravo tijekom tih šetnji.
Pišete li danju ili noću? (Niko Podgajski, 2.a)
Obično spavam noću i radim danju. Najbolje vrijeme za ilustracije
su jutarnji sati. Poanta je u tome što crtanje akvarelom zahtijeva vrlo dobru
rasvjetu, a najbolja rasvjeta za to je prirodno dnevno svjetlo. Ali ponekad,
posebno u kasnu jesen ili zimu, dan je vrlo kratak i mutan. Tako je najbolja
sezona za ilustraciju definitivno proljeće i ljeto. U zimskom vremenu obično
pišem.
Jeste li u kojem trenutku htjeli odustati od pisanja? (Karlo
Zrinščak, 2.a)
Ne još!
OŠ MATIJA GUBEC MAGADENOVAC – PŠ MARIJANCI
Koliko ste knjiga napisali? (Fabian Popović, 3. razred)
Napisao sam već 18 knjiga. Ilustrirao sam 66
knjiga, uključujući onih 18 knjiga za koje sam tekstove napisao sam.
Gdje radite posao književnika? Kod kuće ili imate ured? (Eva Dorkić , 3. razred)
Nikada u životu nisam imao ured ili
umjetnički studio. Uvijek radim u mjestu u kojem živim. Sjećam se vremena kad
smo živjeli u našoj velikoj kući u šumi. Tako sam tamo živio i radio sa svom
obitelji: suprugom, četvero djece i psa. Nikada
ih nisam uznemiravao, ali nisu ni oni mene ometali. Napisao sam mnogo
priča o našoj kući i vrtu. A posebno sam zahvalan našem psu na podršci: dok sam
pisao ili ilustrirao svoje knjige, pas je puno pridonio dok je cijelo vrijeme
spavao ispod mog radnog stola.
Jeste li voljeli čitati kao mali? (Jana Pandurić , 3. razred)
U djetinjstvu sam čitao puno knjiga i vrlo različitih knjiga. Zapravo su to sve bile knjige koje sam mogao naći u maloj knjižnici naše osnovne škole. Naravno, u to vrijeme to nije bio veliki izbor dječjih knjiga u odnosu na danas. Međutim, uvijek sam mogao pronaći nešto zanimljivo za mene. Mogu vam sa sigurnošću reći da je moja omiljena knjiga bio Medvjedić Winnie (Winnie the Pooh) autora A. A. Milne. Bilo je to u prošlosti kad sam bio dijete, zatim u studentskim vremenima i to mi je još uvijek jedna od najdražih knjiga. I jako mi se sviđa Pinnochio od Carla Collodija. Uzgred, to je samo jedna knjiga koju sam već dva puta ilustrirao (crtao potpuno različite ilustracije).
OŠ BRŠADIN
Jeste li kao mali htjeli biti pisac? (Sara Ponjević)
Ne sjećam se točno
koliko različitih zanimanja mi se sviđalo kad sam bio dijete. Neka od njih su:
mornarički kapetan, pilot, sladoledar, pa čak i električar. Ono čega se sjećam
je da sigurno nisam htio biti ilustrator ili dječji pisac.
Jesu li Vaši likovi izmišljeni ili imaju neke veze sa stvarnosti? (Sara Ponjević)
Pričajmo malo o mojim kratkim pričama. Nadam se da je netko od vas pročitao moje kratke priče: Budalaste priče i Kratke priče. Knjige kratkih priča koje sam napisao i ilustrirao kad sam živio u svojoj šumskoj kući. Sve su priče uglavnom o našoj kući, o mojoj obitelji i različitim stvarima u našoj kući. Tako da su te priče vrlo realistične i sve ono o čemu sam pričao imao je stvarne prototipe: moj radni stol, televizor, hladnjak, kamin, WC, cipele, usisavač, četkica za zube, voće, luk, jagode, ruže i sav kuhinjski alat.
OŠ GORNJE VRAPČE
Kako Sunce može pasti s mjesta? (Rafael Sreš, 3.a)
U fantastičnim knjigama, posebno dječjim
knjigama, može se dogoditi puno čudnih, pa čak i čudesnih stvari. Čuda koja je
teško zamisliti. U knjigama je moguće sve. I to ne samo u knjigama. U našoj
mašti ne postoje nemoguće stvari. Ponekad je stvarni svijet samo premali za
nas.
Kako hobotnica može imati naočale? (Rafael Sreš, 3. a)
Kupio
ih je u trgovini podvodnih naočala. Dobio ih je za posebnu cijenu na sezonskom
popustu, a napravljene su isključivo za njega. Dakle, cijena je bila 8 malih
ružičastih morskih školjki.
Što se dogodi s ljudima koji su u zrakoplovu koji padne u more? (Sara Gorički, 3. a)
Odgovor je vrlo jednostavan, jer
to nije običan avion. U stvari, to je avion koji se zove bespilotna letjelica.
To znači da je riječ o zrakoplovu bez ljudskog pilota. Poput drona samo mnogo
većeg.
Jesu li ribice vidjele morske sirene? (Petra Kolić, 3. a)
Da, ribice su sigurno vidjele sirene. Živimo na kopnu i
ne možemo ni zamisliti što se sve događa u morskim dubinama. Podvodni svijet
pun je tajni. Da budem iskren, nikad u životu nisam vidio sirene, ali siguran
sam da žive negdje u dubokoj vodi.
OŠ OROSLAVJE
Koju ste priču prvu napisali i kako je nastala, prema stvarnom ili izmišljenom događaju? (Lota Belošević, 3. c)
Mnogo godina radio sam kao ilustrator s izdavačem Grimm Press iz Tajvana. 2002. godine Grimm Press objavio je knjigu sa dobrotvornim namjerama za djecu žrtve potresa. Umjetnici iz cijelog svijeta zamoljeni su da pošalju jednu ilustraciju sa svojim kratkim tekstom. Tako sam stvorio svoju prvu kratku priču Songman. Dakle, Songman je prva priča koju sam napisao. Ubrzo nakon toga napisao sam još ovakvih priča i ubrzo se pojavila moja prva knjiga kratkih priča pod nazivom Budalaste Priče. I samo želim dodati da su moje prve tri knjige objavljene prvo ne na mom materinjem litavskom jeziku, već na kineskom.
OŠ ANTUN I STJEPAN RADIĆ, GUNJA
Odakle vam inspiracija za Podvodnu priču? (Asya Ahmetović, 2. a)
Ako pogledate likove dječijih knjiga, zasigurno ćete primijetiti činjenicu
da su najpopularnije životinje medvjedi, mačke, zečevi, psi ili druge slatke
životinje. Ali sigurno nije riba. Samo sam pomislio zašto su ribe gore od
ostalih stvorenja?
Hoće li uskoro izaći vaša nova napisana knjiga? (Indira Zahirović, 2. a)
Da, upravo sam završio svoju novu slikovnicu. Naslov je „Božić!
Božić!” pa je ova knjiga očito o Božiću. Sastoji se od 11 kratkih priča. A
tema je kako različite životinjske obitelji u svijetu slave Božić. U ovoj
knjizi možete pronaći priče o medvjedima, mačkama, zečevima, ribama,
vjevericama, pa čak i o kitovima. Tu možete pronaći i mnoštvo slika s velikim
brojem sitnih detalja. Ova bi se knjiga trebala pojaviti na litvanskom jeziku
sljedećeg rujna. A u Hrvatskoj je izašla slikovnica Drhturavi vitez, o hrabrom pačiću
Antunu.
OŠ IVANA MAŽURANIĆA, ZAGREB
Koliko ste raznih mora vidjeli u životu?
Čim se sjetim nije ih mnogo. Vidio sam
Baltičko more, Kuronsku lagunu, Sjeverno more, Norveško more, Gdanjski zaljev,
Biskajski zaljev, Sredozemno more, Jadransko more, Perzijski zaljev, Žuto more,
Istočno Kinesko more, Japansko more, Labradorsko more, Karipsko more i zaljev
Meksiko.
Je li po Vašoj slikovnici snimljen film? Bio
bi to stvarno odličan crtić!!!
Ne još, ali mislim da je to dobra ideja. Stvarno bi mi se svidjelo.
OŠ MAHIČNO
Kada Vas je
počelo zanimati pisanje i crtanje i zašto?
Prije nego što sam se odlučio biti ilustrator, studirao sam deset godina glazbu (klasa izvođenja zbora) u umjetničkoj školi M.K. Čiurlionis u Vilniusu. U školi sam volio svirati klavir i pjevati, ali nisam volio baš dirigirati. Bio sam stidljiv dječak i osjećao sam se vrlo nelagodno stojeći pred velikim mnoštvom ljudi. Imao sam i zaista jaku scensku tremu. Kad sam završio školu jednostavno sam osjetio da bih trebao naći drugi način za sebe. Nakon što sam odustao od posla dirigenta zbora, shvatio sam da je posao umjetnika ono što sam oduvijek trebao biti. Tada sam slijedio svog starijeg brata i započeo studij na umjetničkoj akademiji u Vilniusu. Nakon što sam diplomirao na Akademiji umjetnosti, odmah sam počeo ilustrirati knjige. To radim gotovo 40 godina i zbog toga sam još uvijek vrlo sretan.
Što ste bili
prije: pisac ili ilustrator?
Kao što sam
ranije spomenuo, prvo sam počeo s crtanjem ilustracija, a pisac sam postao vrlo
kasno – kad sam imao skoro 50 godina. Ali ako želite početi pisati sami, ne
morate čekati da navršite 50 godina. Možete početi pisati odmah. Pogotovo ako u
glavi imate puno ludih i fantastičnih priča.
Volite li više
čitati knjige ili gledati filmove?
U djetinjstvu i
mladoj dobi čitao sam puno knjiga. Bio sam veliki ljubitelj knjiga i kad sam
bio student Umjetničke akademije, ali i kasnije. Ali sada čitam gotovo isključivo
dječje knjige. I naravno da volim gledati filmove. Tijekom tog dugog razdoblja
karantene gledao sam puno zaista sjajnih filmova, uključujući svih 26 filmova o
Jamesu Bondu.
Pitanja sastavili: Valentina Horvat, Lorenzo Ivka, Matej Laić,
Borna Mauzer, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Regina Sušilovic, Gabrijel Vrbančić,
Karla Zdelar, Ivan Žgela
Daleko od gradske vreve i gužvi, u miru i zelenilu bajkovitog Hrvatskog Zagorja živi Nada Horvat, pjesnikinja i pripovjedačica poznatija kao autorica nagrađivane slikovnice “Mica Poštarica”. Davnih dana zamijenila je svoj rodni grad Osijek velikim središtem – Zagrebom gdje je upisala i diplomirala teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
No interes za brojke i računanje, nadvladala je njezina opčinjenost lutkama i lutkarskim kazalištem zahvaljujući susretu s Lutkarskim studijem “Kvak” za koji je počela pisati kratke lutkarske igrokaze. O pisanju igrokaza puno je naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke, osnivačice “Kvaka” čija je osnovna ideja bila da kroz jednostavnost i poetiku lutkarskog izraza, lutkarsko kazalište postane medij za promicanje važnih životnih vrijednosti.
Rezultat te suradnje Nada Horvat pretočila je u zbirku kratkih lutkarskih igrokaza “Hoću biti Brljiban” (Školska knjiga, Zagreb, 1986). Ta je knjiga postala temelj za nastanak brojnih igrica među kojima su Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko, a koji su 2019. godine sakupljeni i objedinjeni u knjizi “Brljibanovo kazalište” u izdanju Ibis grafike.
Izdavač Ibis grafika je zbirku Nade Horvat “Brljibanovo kazalište” koju je ilustrirala cjenjena ilustratorica Pika Vončina uvrstio u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica. Učenici osnovnih škola širom Hrvatske tako su se nakon više od trideset godina od njihova nastanka prvi put po susreli s Brljibanovom, Bumbazurom, Zvrnziborom, Brncilijom čija neobična imena lome i petljaju jezik i nama odraslima.
Uz pomoć učenika i njihovih mentora, odlučili smo omogućiti djeci da sama postave pitanja autorici o onome što ih najviše zanima ili zbunjuje, a sve kako bismo im približili i omogućili da se upoznaju s piscima i ilustratorima čije knjige u sklopu projekta s zanimanjem i oduševljenjem čitaju. U nastavku pročitajte skraćenu verziju razgovora, a opširniji prikaz svih pitanja i odgovora pronađite na stranici Naša mala knjižnica.
OŠ Banija
Melanie Hrženjak, 4.a
Kako je književnica
smislila ime Brljiban?
Moja prva zbirka lutkarskih igrokaza nastala je dok sam kao lutkarica i tekstopisac sudjelovala u predstavama Lutkarskog studija “Kvak”. Studio je vodila prof. Vlasta Pokrivka, koja je istodobno predavala lutkarstvo na školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu, pa je kazalište znalo poslužiti i kao vježbalište. Učenice (tada su to bile uglavnom djevojčice) silno su uživale u tim satovima lutkarstva i same smišljale kojekakve scene. Jedna od njih smislila je i ime Brljiban i ime je postalo popularno. Kasnije nitko više nije znao tko je zapravo smislio to ime (za jednu lutku koja je bila slična ptici), a meni se svidjelo, pa sam ga prisvojila. Takav postupak se u književnosti, osobito u pjesništvu, zove nađena poezija. Recimo postoje cijele pjesme u kojima je pjesnik gotovo doslovno zapisao što je, na primjer, čuo u tramvaju i sl.
Kako bi nazvala
njegovu sestru?
Brljibandica (ako bi bila slatka) ili Brljibanduša (ako bi
bila oštar lik)ili Brljica (ako bi bila baš malecka), ovisi o tome kakav bi lik
bila. Recimo netko, tko jako voli Brljibana, ili netko tko ga pomalo zafrkava
… Brljka, Brljana…
OŠ Jurja Dobrile, Rovinj
Nina Roža
Što vas je potaknulo
da se počnete baviti pisanjem i koliko dugo pišete?
Ne bih mogla reći da me nešto osobito potaknulo. Čini mi se
da sam oduvijek znala da želim pisati, a osobito mi je to postalo jasno kad sam
krenula u školu. Premda su mi u osnovnoj školi sastavci slabo išli. Uvijek mi
je bila muka kad je trebalo nešto sastaviti i obično bih čekala mamu da mi
pomogne. To je izgledalo ovako:
Mama kaže jednu rečenicu. Ja kažem: “Nije dobro.” Mama popravi rečenicu, ja opet kažem: “Ne, ni to ne valja.” I tako sve dok JA ne bih bila zadovoljna SVAKOM rečenicom i cijelim sastavkom. Mora da je moja mama imala dobre živce.
Gregor Žilbert
Kako ste dobili ideju
za sve te igrokaze?
Pretpostavljam da sam neke ideje o pisanju igrokaza dobila,
zato što sam radila u kazalištu. Ali ideja je samo početak. Ostvarenje ideje
zahtijeva vježbanje i upornost. O pisanju igrokaza, puno, zapravo sve sam
naučila od velike hrvatske lutkarice Vlaste Pokrivke.
OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica
Ema Dobrenić, 3.c
Koliko vam je vremena
trebalo za tu knjigu („Brljibanovo kazalište“)?
Trideset i jednu godinu. No u međuvremenu sam pisala i druge
stvari.
Natali Marušić
Kako se osjećaju
likovi u igrici „Kad se nešto može čuti?“
Pa čini mi se da se najprije natječu, da bi kasnije uvidjeli
da obojica imaju mana i shvaćaju kako te mane mogu ispraviti. Ali se ne sjećam,
da sam to željela reći, dok sam tu igricu pisala.
IV. OŠ Varaždin
Koji vam se igrokazi
(likovi) najviše sviđaju?
Kad bih mogla birati, mislim da bi to bila igrica Noćni
Mrkač. Za nju bih mogla reći da je to na neki način moj životopis. Inače
smatram, da je sve što pisac napiše, na neki način autobiografija i da je
gotovo nemoguće napisati nešto što nije autobiografija. To vrijedi za svakog
čovjeka, a ne samo za pisca. Kako opisujemo nekoga? Pa po tome kakva su njegova
djela. Razlika je samo u tome što je pisac to već pretočio u riječi, pa drugi
to ne moraju. Pisac uvijek piše o nečemu što razumije i s čim se može
poistovjetiti. Ali to mora biti onaj njegov dio s kojim se i drugi ljudi mogu
poistovjetiti. Inače ih neće zanimati. To, naravno, ne znači, da će na primjer,
pisac krimića postupiti kao zločinac u knjizi, ali pisac taj lik mora razumjeti
i to što o njemu zna, tako dobro opisati da ga i mi razumijemo pa ga na neki
način možemo i opravdati. Postoji francuska poslovica: Sve razumjeti znači sve
oprostiti.
Vi ste i lutkarica.
Što to točno znači?
Što znači biti lutkarica? Ja sam kao lutkarica amater. Nisam
se za to školovala. Lutkarstvo je složena umjetnost koja uključuje i kreiranje
lutaka i baratanje njima (to se zove animacija, tj. oživljavanje likova,
doslovno, udahnjivanje duše u njih. Zato se ta ista riječi koristi i za crtiće
– i njih treba oživjeti).
OŠ Tar –Vabriga
Eva Kocijančić , 2.a
razred
Koja je vaša
najpoznatija knjiga?
Do sada je najpoznatija bila “Mica Poštarica”, slikovnica koja je nagrađena “Ovcom u kutiji”. A sad mislim, da će je “Brljibanovo kazalište” preteći u poznatosti, pogotovo zato što je to već druga knjiga o Brljibanu (prva je objavljena davne 1987. u izdanju Školske knjige, i zvala se “Hoću biti Brljiban”. Ta knjiga je i ilustrirana lutkama po kojima je određeni broj igrica i nastao (Brljiban, Noćni Mrkač, Oljinko i Žbrljinko).
Po čemu su
prepoznatljive vaše knjige?
Pa trenutno, ako izuzmemo Brljibana, najpoznatije su po tome što ih je najviše o mačkama. Zbirke priča: “Zgodice o micama”, “O micama i macanima”, romani “Mjaukač, roker, pankerica” i “Mica Lakomica i zlatna ribica” i desetak slikovnica. Ove godine treba izaći iz tiska zbirka priča “Slučajevi Macana Detektiva” i podulja slikovnica “Sjenolovka i dva mačora”.
OŠ Veliko Trgovišće
Nina Muselin 3.r
Odakle vam
inspiracija za tako prekrasne igrice?
Hvala na komplimentu. Nadam se da to zbilja i misliš. Ako
možda i sama želiš pisati, vježbaj se u tome da uvijek govoriš samo istinu. To
ne znači da svakom neugodnu istinu treba sasuti u lice. Upravo suprotno. Treba
ili šutjeti tj. ne govoriti ništa, ili nastojati u toj istini naći i nešto
dobro i nježno je upakirati, tako da primatelj poruke ne bude ranjen. U tome se
sastoji umijeće pisanja.
Emanuel Jurički, 1.r
Tko je Brljiban?
Brljiban je bio jedna nestašna i brbljava lutka i puno je pričao, pa sam ja, eto, nešto i zapisala.
OŠ Bjelovar (2. c razred)
Koliko je vremena potrebno, da biste napisali igricu kao što je na primjer “Igra za tigra”?
Nekad samo nekoliko minuta, a nekad nekoliko godina. Imam ideju, napišem dio, ali ne znam kako bih završila. Onda ostavim, pa čekam dok mi ne padne na pamet.
Koji su vaši igrokazi uprizoreni i gdje?
U Lutkarskom studiju “Kvak”, koji i danas postoji, uprizoren je igrokaz “Hoću biti Brljiban” i prikazan je na PIF-u, međunarodnom festivalu lutkarskih igrokaza u Zagrebu.
Neke igrice ušle su u sastav drugih igrokaza, napr.: “Modrolinkove igre” i “Makar išta sa dvorišta”, a neke u televizijsku seriju “Tikvići”, Hrvatske televizije.
Mnogobrojni igrokazi iz zbirke “Hoću biti Brljiban”, koja je prethodila “Brljibanovom kazalištu” , uprizoreni su na Lidranu.
OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica
Luka Čupar, 4. a
Zašto baš likovi kao što su Brljiban, Čarobni štapić, Vol, Orkestar, Kusorepa i sl.?
Teško pitanje. Brljiban ima neke privlačne osobine, mio je, razdragan, želi se družiti, ima potrebu da ga svi vole – zar nismo gotovo svi takvi? Neki od ostalih za koje pitaš su bili naprosto korisni, da osobine glavnih likova bolje dođu do izražaja.
Jakov Hren, 4. a
Kako pisci pišu knjige i kako ih ilustriraju?
To su najčešće dva odvojena zanimanja. Obično pisac napiše tekst, preda ga
izdavaču, a izdavač (onaj koji knjigu tiska) onda nalazi ilustratora. Ponekad
ilustratora nađe i sam pisac.
Zna se dogoditi, da je pisac sam ilustrator svojih djela (obično se radi o
slikovnicama), ali puno se češće događa da sam ilustrator napiše tekst. To je
vjerojatno zato što je opće mišljenje da je pisati lakše nego ilustrirati, jer
alatom za pisanje barataju svi ljudi. Alat za pisanje su riječi, a svi ih
izgovaramo i njima se svakodnevno služimo. Dok se bojicama i kistom ne služimo
baš tako često. I smatra se da crtanje i slikanje treba učiti. Zato postoje
škole i akademije. Ali škole za pisce ne postoje. Zapravo su ih tek u drugoj
polovini prošlog stoljeća uveli Amerikanci,a i drugdje u svijetu se polako
pokušavaju osnovati takve škole. To ne znači, da pisac ne treba učiti zanat i
da ne mora vježbati. Potreban je, naravno, i dar, odnosno želja.
OŠ Mahično
Pitanja sastavili: Maxim Bosiljevac, Lorenzo Ivka, Matej
Laić, Luka Lovasić, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Vid Pešut, Regina Sušilović,
Petra Vladić, Jakov David Vuković, Karla Zdelar
Kad ste napisali
svoju prvu knjigu, s koliko godina? I kako je onda bilo bez računala?
Cijelo sam vrijeme pisala i kad su mi bile 33 godine shvatila sam da imam dovoljan broj pjesama za zbirku. Složila sam zbirku i ponudila je nekolicini izdavača, ali svi su je odbili (dosta vremena kasnije sve su te pjesme objavljene u časopisima za djecu, u zbirci “Mjesečevoj zaručnici govori car”, a neke će ući i u novu zbirku “Zmajski poljupci”, koja bi trebala izaći negdje početkom iduće godine). Onda sam tu prvobitnu zbirku, poslala Vlasti Pokrivki, koja je vjerojatno uočila moj dar za malu formu, pa me pozvala u svoj lutkarski studio “Kvak”. Tamo sam napisala svoju prvu zbirku lutkarskih igrokaza (i svoju prvu objavljenu knjigu): “Hoću biti Brljiban”.
A kako je bilo bez računala? Pitanje u prijevodu glasi: Kako
možeš znati da ti nedostaje nešto što ne postoji?
Ja, kao i nemali broj pisaca, prvu verziju teksta pišem
rukom. Kažu da između ruke i mozga postoji neka čvrsta veza (ne mislim na onu
da mozak upravlja pokretima, nego na nešto puno suptilnije). Računalo je
velika, velika pomoć, prilikom sređivanja teksta. To je uvelike skratilo proces
pisanja, osobito dugačkih romana.
Koja vam je najdraža
knjiga (tuđa)?
“Pripovijest o Dr. Doolittleu”. Kad sam bila mala, znala sam je napamet. Silno sam željela i još uvijek želim naučiti jezik životinja. U zadnjih desetak godina otkrilo se da je to moguće i već postoji relativno velik broj ljudi, koji su uspjeli to naučiti i o tome napisali knjige. Kod nas su dvije prevedene “Što govore vaše životinje” i “Životinje imaju osjećaje” autorice Margrit Coates (Planetopija).
OŠ Oroslavlje
Nika Juriša
Jesu li likovi prema
stvarnim likovima?
U načelu jesu. Ali ne u smislu, da vidim svog susjeda, pa kažem, eh sad ću ja od njega napraviti Bubanka. Nego pisac kroz komunikaciju stječe neka znanja i onda ih pretače u riječi. Premda je igrica “Ali nisam, kad ti kažem da nisam” nastala tako što sam prisluškivala. To je bilo u vrijeme dok sam još studirala. Došla sam kući i zastala pred svojom podstanarskom sobom, jer sam iz nje čula neke glasove, pa nisam željela nepozvana „banuti“. Moja cimerica očito je žustro razgovarala sa svojim dečkom. Evo što sam čula:
Ona: Brzvrmrgrtih tohkohbr (tako
je brzo govorila da nisam ništa, ama baš ništa razumjela)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…
Ona: Brgrmruhahjoj,ma,grtrc… (posve nerazumljivo)
On: Ali nisam, kad ti kažem da nisam…
Nakon što se to neko vrijeme ponavljalo, postala sam svjesna
da prisluškujem, pa sam otišla i pričekala na ulici dok njih dvoje nisu izašli
zagrljeni.
Što vam je u
djetinjstvu bilo najljepše, a što najgore?
Odrasla sam u (tada) predgrađu grada Osijeka. Ulice su bile široke sa svake strane bio je travnjak i drvored, pa tek onda pločnik. U ulici je bilo puno djece, velike obitelji. Po cijele smo se dane igrali na ulici (tada još nije bilo automobila, pa smo nesmetano pretrčavali cestu) npr. “Došla majka s kolodvora”, piljaka, “Gdje se bruse škarice?” “Care, care, koliko je sati?”, a ponekad bi nam netko od odraslih koji nas je kao čuvao ispričao ili pročitao priču. Kasnije, kad smo krenuli u školu, čim bismo došli kući, frknuli bismo torbu u hodnik ili predvorje ili je naprosto ostavili u veži i odmah bismo nastavljali igru. Tada smo se već igrali graničara, “Došli smo iz Južne Amerike” (ta igra zahtijeva razmišljanje), a mi djevojčice igrale smo se lutkama koje smo same napravile – bile su to sasvim jednostavne lutke, bez ruku i nogu, imale su samo glavu i trup. Ali to nas nije sprječavalo da im šijemo odjeću od krpica koje smo dobivale od „stare Totovice“, koja je bila krojačica i pekla najbolje kolače. Na ulici smo u stankama od igre i jeli, obično kruha i masti ili kruha i pekmeza – maslac je bio skup, a margarin još nisu izmislili.
Najgore mi je bilo kad su djeca mučila životinje, npr.
gazila mrave ili žive leptire nabadala na konac (takmičili su se čiji će konac
biti duži, tako da je na jedan konac znalo biti nabodeno i pedesetak leptira).
Tada je leptira bilo u izobilju, cijela jata. Bilo je naravno i komaraca, kojih
za razliku od leptira ima i danas.
Lovro Kosmat, 2.b
Jesu li u vašem
djetinjstvu postojale tako teške bolesti kao danas?
Jesu, ali mislim da nisu bile iste. Postojale su, naravno,
ospice koje se tada uopće nisu smatrale teškom bolesti, nego nečim što naprosto
treba preležati, po mogućnosti u polumraku. U kućama, gdje je bilo puno djece,
čak se smatralo poželjnim da se svi što prije zaraze, pa da se to skine s
vrata. Ne sjećam se da je ikada itko od ospica imao neke posljedice, i svi smo
kasnije na njih bilo otporni. Bile su tu male boginje, isto prilično bezazlene,
ali STRAŠNO neugodne. Svrbjelo je da poludiš, a nisi se smio češati, jer bi
onda razgrebao mjehurić u kojem je bila neka bjelkasta tekućina i ostao bi ti
ožiljak. Nezgodno ako je na licu. Tako da su mame jako pazile, osobito na nas
kćeri, pa su te mjehuriće posipale puderom i ne sjećam se više čim sve sve, da
nas manje svrbi. Treća uobičajena bolest bila je veliki kašalj, ili magareći
kašalj, kako smo ga mi djeca zvali i koji je mogao ostaviti posljedica na
plućima – tada još nije bilo
antibiotika, odnosno bilo ih je, ali ni izdaleka u tako širokoj uporabi.
Onda šarlah i difterija, opasne bolesti i najgora od svih
trbušni tifus, bolest koja je u mome kraju tada bila još relativno česta, a
danas, hvala bogu, gotovo da je i nema.
Ilustracija Pike Vončine iz zbirke Nade Horvat “Brljibanovo kazalište”
NOVI ZAGREB – U zagrebačkoj Knjižnici Savski gaj u tijeku je izložba likovnih i literarnih radova učenika osnovnih škola nastalih u sklopu projekta poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica.
Projekt od studenog 2017. do studenog 2019. širom Hrvatske provodi Ibis grafika iz Zagreba u suradnji sa školama, školskim i narodnim knjižnicama.
U projektu su svojim literarnim i likovnim radovima koji su nastali nakon čitanja knjiga sudjelovala djeca od 1. do 4. razreda iz raznih dijelova Hrvatske.
Galeriju odabranih dječjih radova možete pogledati online klikom na link te na Odjelu za djecu i mladež Knjižnice Savski gaj do 09. rujna 2019. u sklopu radnog vremena: